Umetnost trovanja
Pixabay

Interesovanje za otrove, ali i protivotrove, javilo se i pre rane renesanse u Italiji i nije bilo ograničeno samo na vračeve, alhemičare ili veštice. Prva knjiga o otrovima za koju znamo je De remedis venenorum, a napisao ju je upravo jedan Italijan, Pjetro d'Abano. On je živeo između 1250. i 1316. godine i bio je profesor medicine na Univerzitetu u Padovi


Bilo je to jedno krajnje naučno i detaljno izrađeno delo u kome je d'Abano klasifikovao otrove prema njihovom mineralnom, biljnom ili životinjskom poreklu. Profesor je u ovoj knjizi pojasnio da čovek ne mora da se otruje samo ako pojede ili popije nešto otrovno, nego se otrov može uneti i putem vazduha ili preko kože. 


Knjiga je bila vrlo popularna. Štampana je u čak četrnaest izdanja, što pokazuje da je postojalo veliko interesovanje za ovu tematiku. Uprkos tome što je njen autor bio profesor, crkva nije imala poverenja u njega, proglasila ga je vračem i progonila ga.

Pixabay
Pixabay

Učitelj i monah, Sante Arduino (lat. Santes de Ardoynis), napisao je 1424. godine knjigu o otrovima. U njoj je pobrojao one najuobičajenije otrove, sa ciljem da opiše njihove efekte, kao i da preporuči protivotrove. Naveo je otrovne biljke kao što su jedić, kukurek, koren mandragore ili mak, ali i hemijska jedinjenja poput kantaridina (dobija se sušenjem i mlevenjem insekata). 


U knjizi se nalaze i hemijski elementi, kao što je, recimo, arsen, koji je bio poznat još od davnih vremena i nalazi se u mnogim mineralima. Čak se i Paracelzus, poznati renesansni lekar i alhemičar, bavio ovom materijom, s obzirom na to da je njegov način proučavanja ljudskog tela i praktikovanja medicine bio zasnovan na hemiji.

Usavršavanje hemije


Uz naučna saznanja je ruku pod ruku išla i tajnovita aktivnost jednog sveta u kome su magija, alhemija i veštičarenje igrali vrlo značajnu ulogu. U ovim krugovima su se koristili magični napici. Mnogi od njih su bili bezopasni, kao što je to bio slučaj sa romantičnim „filterima ljubavi“ koje su nudile podvodačice poput Selestine u renesansnom delu La Celestina. Služili su da rasplamsaju strast između zaljubljenih, kao što se i vidi u delu Fernanda de Rohasa.


Međutim, tanka je linija između ovoga i spravljanja smrtonosnih napitaka, a stručnjaci u ovoj oblasti (koja predstavlja preteču hemije) prelazili su tu liniju bez mnogo razmišljanja, radeći sve prema željama onih koji bi im platili. I tako su ovi napici postajali svaki put sve prefinjeniji.

Pixabay
Pixabay

U jednom trenutku vrhunac umetnosti trovanja je dostignut upotrebom otrova zvanog cantarella. To je otrov koji se dobijao mešanjem arsena i svinjskih iznutrica. Postoje opisi njegovog pripremanja koji su toliko odbojni, a mora da je i onim nesrećnicima koji bi ga nevoljno konzumirali bilo podjednako odvratno:

„Žrtvovati svinju i izvući njenu utrobu, pa te iznutrice pomešati sa arsenom. Staviti ih u neku bakarnu posudu i držati ih tako tokom trideset noći i trideset dana da potpuno istrule. Izvaditi ugnjilenu masu i pokupiti tečnost. Sušiti iznutrice sve dok se ne dobije kristalni, beličasti prah sličan šećeru. Čuvati ih u metalnoj kutijici, po mogućstvu napravljenoj od zlata.“


Izvor: Muy historia