Dvostruki standardi starosti
pixabay

Problem predstavlja i neprepoznavanje diskriminirajućeg ponašanja prema starijima, jer su predrasude o starijim ljudima „najprihvatljivije” i „najnormalnije”, i za razliku kada je riječ o seksizmu ili rasizmu nema glasnog govora o njima. Mediji najčešće prikazuju starije osobe kao nemoćne i ovisne, a prema izvještaju UN-a neki od najzastupljenijih stereotipa su ti da su stari ljudi oni „čije je vrijeme prošlo”, da su bespomoćni, da će postati senilni, te da ne zaslužuju zdravstvenu njegu. Veoma je zastupljen i stereotip da su starije žene manje vrijedne od mlađih žena.


Iako je starost nešto neizbježno, i u jednom pogledu nešto što svaki pojedinac želi iskusiti, nakon rasizma i seksizma, ejdžizam se vodi kao treća najzastupljenija predrasuda na svijetu. Pojam „engl. ageism-ejdžizam“ upotrijebio je doktor Robert Butler 1969. godine kako bi opisao diskriminaciju baziranu na osnovu godina starosti. Prema njemu ejdžizam obuhvata štetne stavove prema starijim osobama, starosti i procesu starenja; prakse koje diskriminišu starije osobe, kao i institucionalne prakse i politike koje produbljuju stereotipe o starijim osobama.

pixabay
pixabay

Susan Sontag u članku „The Double Standard of Ageing“ kako i sam naslov govori bavila se dvostrukim standardima starosti, prema kojima su muškarci u starijoj dobi predstavljeni kao šarmantni i ekonomski dobro situirani, dok se za žene proces starenja percepira kao nelagodan i sramotan proces koji se povezuje sa ružnoćom, nemoći i slabosti.

„Jedan način ugnjetavanja je društvena konvencija prema kojoj starenje poboljšava muškarca ali progresivno uništava ženu. Shodno tome, kako bi bile slobodne, žene ne trebaju poštovati konvenciju”, pisala je Sontag 1972. godine.


A kakva je situacija 50 godina kasnije?


Prema definiciji UN-a starost nastupa nakon 65. godine. Prelazak u treću životnu dob može biti jako stresan za žene, a najčešće podrazumijeva odlazak u penziju, odlazak djece od kuće, kao i smrt bračnog partnera. Pored fizičkih promjena koje se dešavaju, tu su i psihičke promjene (mnoge osobe ne znaju šta dalje raditi, osjećaju se izolirano, njihove brige i strahovi dovode do problema kao što su nesanica, bezvoljnost, depresija itd.) Povećava se  briga za zdravlje, strah od teških bolesti i strah od smrti. Opadaju intelektualne funkcije – jednim dijelom zbog fiziološkog procesa starenja, dijelom zbog stresa ali tu postoje značajne individualne razlike. Svako je osoba za sebe, pa je tako i proces starenja individualan i specifičan za svaku osobu, a mnogo toga ovisi i o društvu i naklonosti okoline.

pixabay
pixabay

Prema popisu iz 2013. godine, u Bosni i Hercegovini živi 501.996 osoba starijih od 65 godina. Od toga 209.144 su pripadnici muške populacije, dok je žena 292.852. Svi žele poživjeti što duže, ali dijeljenje ljudi prema godinama i generacijski predstavlja dio kulture u kojoj živimo. Iako su statistički vidljivi, u svakodnevnom životu jako malo pažnje posvećuje se starijim osobama i unapređenju kvaliteta njihovih života. U populaciji starijih, žene preovladavaju, jer u prosjeku žive sedam godina duže nego muškarci. I u toj trećoj dobi, poznatoj i kao „zlatno doba“, odvija se borba sa onim kako okolina i društvo vide stariju ženu, i onim kako svaka osoba vidi sebe i želi da živi.


Žene koje su navršile 65 godinu, susreću se sa starosnom diskriminacijom koja je dio polne diskriminacije i vodi se shvatanjima da žene brže stare od muškaraca. Dupli standardi starije muškarce karakterišu kao svježije, dok su žene izborane. Sijedi muškarac je otmjen, dok žena treba da „prekriva sijede“,  a na seksualnost srednjovječnih i starijih žena gleda se sa podsmijehom. Dok je u društvu prihvaćena pojava da su stariji muškarci i dalje seksualno aktivni, da imaju mlađe partnerke, obrnuta situacija čini se gotovo nemoguća jer je još uvijek uvriježeno da se ženska seksualnost izjednačava sa reproduktivnim sposobnostima.

pixabay
pixabay

„Stereotip o ejdžingu je samo jedan od elemenata široko rasprostranjene narcisističke kulture u kojoj živimo, a koja glorifikuje različite aspekte savršenstva u svojoj najsurovijoj formi, a to su: mladost, ljepota, prosperitet i kapacitet za materijalno sticanje. Ovaj fenomen krije značajne društvene promjene. Muškarci i žene sada duže žive, nema jasno graničnih uloga, a i pitanje djece, tj. plodnosti i seksualnosti se promijenilo, kao i odgovornost muškarca koju je imao ranije. Jedino što se ne mijenja jeste stav prema starijima, a prije svega ženama u određenim godinama”, u intervjuu za Nedeljnik govori psihoterapeutkinja Mia Popić.


Naša sagovornica Milica Z. ima 79 godina. Radila je kao profesorica istorije i srpsko-hrvatskog jezika, a kako nam govori za nju nije bilo nekog vidljivog prijelaza između mladosti u starije doba, već je sve stvar kako se osoba osjeća.


„Taj prijelaz događa se više psihički. Ja se osjećam, ne mogu reći mlado, ali osjećam se fino. Nemam taj osjećaj da sam ja neka ‘babuskara’, nego baš da sam vedra, vesela, i da uvijek volim da popričam, volim da mi se dođe, ja negdje odem i tako me i i drugi vide. Ako se počneš osjećati staro, ako se zapustiš, ako ne vodiš računa o sebi, ako nemaš čestitu higijenu svaki dan, drugačije je“, kaže ona.

pixabay
pixabay

Današnja kultura stavlja veliki pritisak na žene, a naročito na njihov izgled. Nisu rijetki slučajevi da se ženske osobe u četrdesetim i pedesetim godinama osjećaju ili same izjašnjavaju kao stare, jer prema opšteprihvaćenim društvenim konvencijama one kalendarski više nisu mlade, a tu se našla i poneka bora. Izgled ženske osobe (njeno lice i tijelo) uvijek su podložniji komentarima nego što je to slučaj sa muškarcima. Naša sagovornica Milica govori nam da je svjesna da sada izgleda drugačije, ali da joj ništa nije naročito teško padalo što se tiče lica i tijela, jer je uvijek bila zadovoljna svojim izgledom. Prema njoj, najvažnije za ženu u starijoj dobi, jeste upravo taj osjećaj kako se žena kroz život osjećala.


„Tu treba neka sigurnost da postoji. Prvo treba neka materijalna osnova, a onda je najvažnije imati prijatelje sa kojim treba kontaktirati, i treba imati osjećaj da se neke veze njeguju, da se i dalje održavaju, a u svakom slučaju je ta neka pozna dob u stvari neko fino rasterećenje od svega, naravno ako osoba nema puno problema i ako ga ne tjeraju da radi nešto mimo svojih mogućnosti“, za Lola magazin govori Milica.


Idealizovana slika ljubavi i seksa u medijima, veže se najčešće uz mlade i lijepe ljude, dok su starije osobe isključene. Jako je malo romantičnih filmova ili knjiga gdje su glavni akteri starije osobe,  pa čak i naučne literature koja se bavi tom tematikom.

pixabay
pixabay

„Starenje muškarca i starenje žene se ne percipira i ne tretira na isti način. Žene u godinama su tu svakako na većem udaru predrasuda, o čemu svjedoče i izreke sa kojima se susrećemo u svakodnevnom kontekstu ‘muškarac je kao vino, što je stariji to je bolji’, što ćemo o ženi rijetko čuti”, govori psihoterapeutkinja Popić.


Ejdžizam ne diskriminiše samo starije osobe, već i pripadnike mlađe generacije, ali je njegova jačina izraženija na problemu starijih. Dok za djecu postoje udruženja i organizacije koje se zalažu  za ostvarivanje njihovih prava, takve organizacije koje se bave starijim osobama su rijetkost. Zato kao društvo trebamo početi posvećivati puno više pažnje starijim osobama i njihovim potrebama, i pristupati im kao individuama. Svaka osoba drugačije stari, ali mi moramo biti spremni prihvatiti ih, podržati, i pomoći im kada im je pomoć potrebna.


Surovost ejdžizma posebno je vidljiva prema ženama, a kako bi uspjele voditi ispunjen i ostvaren život, potrebno je prihvatiti da društvo ne smije diktirati kako se neko treba osjećati i izgledati, ili kako je pisala Sontag:


„Žene bi trebale dopustiti svojim licima da pokažu živote koje su živjele. Žene bi trebale reći istinu.“