TEL AVIV - SREĆA

Volim periferije. Ne samo da ih volim, već sam i lično izmislio hodočašće po graničnim pojasevima urbanih predela. Znao sam da Tel Aviv neće biti izuzetak, ali da mi je neko rekao da ću već drugo jutro dočekati daleko od odlično lociranog stana gde sam bio smešten preko couchsurfing-a, ne samo da u tome ne bih video logiku, već bih pomalo i negodovao. Na mapi grada, sever se činio najnepristupačnijim. Tamo - iznad reke i najvećeg gradskog parka - nalaze se vojni aerodrom, univerzitet, groblje i novija rezidencijalna naselja moderne gradnje. Mogu da zamislim da tuda, recimo, procunjam pretposlednjeg dana ako mi ostane vremena, ali da već drugo jutro tamo osvanem i to u nepoznatom okruženju ... hm, takvog sebe ne poznajem. Pa ipak, jutro ponedeljka dočekao sam u četvrti Neve Sharett, na krajnjem severoistoku Tel Aviva.

Strah

Noć pre sam lutao. I to baš kvalitetno i nezasito. Shvativši sa kako nepredvidivim gradom imam posla, u interesu mi je bilo da sam sebi budem što lakši i udobniji. Obuo sam patike za teretanu, a u džepove dronjavih bermuda stavio samo telefon i simboličan iznos izraelske valute. Pošto me je prve noći rasplakao, a sutradan je svojim sunčanim prizorima, potrošačkom manipulacijom i hedonističkim imperativima, probudio u meni gomilu nemilosrdnih neuroza, logično sam preuzeo mere predostrožnosti. Povratni let imao sam tek za osam dana i šta god do tada da se desi, ne vraćam se ranije. Nisam podilazio niti gajio očekivanja, samo sam poželeo da sledeću interakciju uspostavimo u malo blažem obliku.

p><p><p style=Puste želje. Blagost u kontekstu Tel Aviva je patetična i nadasve iluzorna. Čim sam napustio stan i u suton kročio na jednu od gradskih arterija – bulevar King Džordž – gradski vir me je uzeo pod svoje. Povukla me je sila kojoj se nije vredelo opirati. Bauhaus polukružnih terasa i oronulog maltera, pozdravio me je s druge strane ulice. Pretrčao sam i ugledao neki prolaz gde statiraju dvospratnice dotrajalih fasada uz koje rastu palme. Približio sam se jer ne vidim dobro na daljinu, kada se desno pojavio kutak gde je gusto hibridno rastinje toliko preopteretilo ulične kablove, da ih je spustilo skoro do tla. Zid u pozadini ižvrljan je grafitima. Haos kakav bih sam osmislio! Od tog trenutka, pretrpanost je postala pravilo. Kad god bi me nešto zainteresovalo i pozvalo bliže sebi, utisku ne bih ostajao veran jer usput bi se pojavilo nešto novo, podjednako ili još više atraktivno.

p><p><p style=Susret sa nepredvidivim putokazima, ovaj put nisam platio ni suzama ni teskobom u grudima. Naprotiv, osetio sam da bih u ambijentu tako bliskom mom senzibilitetu mogao ostati, sesti bilo gde i započeti meditaciju. Samo što Tel Aviv to nije dozvolio i odvukao me je dalje. Hipi ulični svirači, gegali su se pored parka Meir Garten. Njihov manjak lične higijene, razgolićenost i dredovi, odraz su socijalizacije na takvom podneblju. Tel Aviv je aljkav i kreativan.

Nigde nisam bio toliko inspirisan da posmatram ljude, niti uživao u upoznavanjima. Neupućen, saznao sam da su svi Izraelci stranci. Ne postoji autentičan Izraelac u etničkom smislu, već su to ljudi iz celog sveta sa izraelskim državljanstvom. Infantilno sam nagađao ko je ko. Litvanski Jevrejin. Otac Iračanin, a mama Jemenka. Polu Španjolka, polu Kanađanka - a Izraelka. Wow! Volim strance.

p><p><p style=Uplašio sam se pred snagom kojom je Tel Aviv preuzeo inicijativu nada mnom. Bez femkanja i ubeđivanja, uvukao me je u svoju dramaturgiju. Kao da me je, ne pitavši za pristanak - izveo na pozornicu, dodelio ulogu i izrežirao niz događaja. Tako je bilo od kada sam stigao, iako sam odbijao da to priznam. Moja putovanja su uvek moj izbor i svaki dan proveden na njima, odraz je samo mojih beskompromisnih želja, preferenci, radoznalosti, hrabrost i organizacije. Izrael je jedini izuzetak. Jednog dana seo sam da kupim kartu za Gruziju i iskočio je baner sa reklamom za jeftin let iz Budimpešte do Tel Aviva. Čim sam iz tog aviona ugledao grad, dlan mi se zalepio za staklo od prozora. Usledilo je plakanje. Prve noći sam vrištao i ridao na plaži, što nije bila svesna odluka niti je postojao konkretan razlog. Taman posla, ja sam muškarac. Neki jogisti i psihoterapeuti, kasnije su mi objasnili da je trans u koji sam zapao van lične kontrole - bio posledica čišćenja srčane čakre anahate. Nisam se ni složio ni negodovao. Samo znam da mi se nikada nešto tako nije dogodilo. Refleksno sam iz sebe izbacio nagomilani unutrašnji teret kada sam najmanje očekivao.

Nakon toga prestao sam da se inatim, opirem i očekujem.

p><p><p style=Na kraju King Džordža srećem opet haos koji poznajem, jer nosim ga u sebi. Nekoliko straćara formira nešto što bi moglo biti i trg i vašar i pijaca, a zapravo je jemenska četvrt. Malter popucao, prozori samo što ne poispadaju i sve je krcato od ljudi, motora i bicikala. Na krovu jednog od piuna izraelske arhitekture, svelte lampioni. Tamo nekoga ima, pa želim da ima i mene. U podnožju fasade je grafit koji oslikava dečaka kako jednom rukom podiže zgradu iz temelja i traži nešto ispod. Dok razmišljam o simbolici, shvatam da je pao mrak, i da ne uspevam da pronađem ulaz u taj oronuli objekat oko koga sam kružio kao mužjak oko ženke neposredno pred parenje.

p><p><p style=Prelepi ljudi koji su tuda prolazili uputili su me ispod tende i time mi olakšali penetraciju. Pojavio se mračan hodnik na čijem kraju počinju spiralne stepenice. Pogled sa balkona kafića, bio je kontrast prizemne perspektive na isto okruženje. Ugledao sam čistinu nad kojom se u pozadini nazirao oblakoder kao iz futurističkog filma. Kao da sam prošavši tendu promenio dimenziju, a ne nadmorsku visinu za nekoliki metara. Vraćam se dole, upućujem ka oblakoderu, slikam se s leđa kao hodočasnik i sećanje prestaje. Ako bih nastavio sa hronološkim opisom ne bih bio iskren. Ne sećam se gde i kako sam proveo nekoliko sati nakon tog slikanja, niti mi piše u beleškama. Prateći telefon, video sam da je sledeća fotka nastala na Habima skveru, ali tek nakon ponoći. Zahvaljujući Tel Avivu imam i dosije x momenat u životnom iskustvu.

Zavist

Iako ne znam kako sam se našao u bulevaru Ben Zion, pamtim kako izgleda. Šetališna traka sa vegetacijom poput one iz Amazonije. Drveće nedokučivih udaljenih krošnji i nekog demonskog konoplja što raste uz stabla posesivno ih grleći i dajući im mitološki izgled, cvetalo je na svakom koraku. Izrael mi je moju životnu želju, Južnu Ameriku, približio. Tamo je rastinje interaktivno. Menja oblike, priča i ujeda. U Izraelu drvo nije konkretan pojam kao u Evropi. Izgleda poput onog iz Lars Fon Trirovog Antihrista u podnožju čijeg stabla Šarlot Genzbur masturbira stopljena sa korenjem što probija zemljinu površinu. Nisam ranije viđao takvo drveće uživo. Šta ću kad sam napunio 30 godina, a jedva da sam napustio Evropu.

p><p><p style= O dalekim egzotičnim predelima divljih, otrovnih i opasnih kontinenta i dalje imam viziju samo na osnovu pokretnih i statičnih slika. Ne stigoh ni do Brazila, ni do Vijetnama, ni do Zanzibara, ni do Australije. Gledam ih na facebook profilima drugarica stjuardesa. Onako lepe, elegantne i nasmejane, slikaju beli pesak, džinovske kornjače, uličnu umetnost i tamnoputu decu. Nekada su sedele sa mnom u klupi u osnovnoj školi, a danas #lovemylife. Pre nekoliko godina sam ih blokirao da se ne bih razboleo, ali onda sam se trudio, pokušavao da radim na sebi i do danas ih skoro sve odblokirao. Većina njihovih postova su mi dokaz da suštinski nisam uspeo da se promenim. Oduvek sam napamet maštao o mnogim tačkama ove planete, a o Izraelu maštam tek nakon što sam ga doživeo. Guglujem ga i gledam preko street view-a i svaki put se iznenadim šta mi je sve promaklo i koliko mi je nepoznat. Skoro svaki kadar mi je iznenađenje. Nisam bio dobar, za kajanje kasno je.

p><p><p style=Veliku betonsku ravnicu razbijaju umetničke instalacije i udubljenje sa drvenim klupicama gde se sjatila gomila mladih ljudi. Sviraju gitare i horski na hebrejskom jeziku pevaju smirujuće melodije. Okolo su staklene zidine kulturnih institucija čiji je dizajn zaštitni znak Habima skvera. Da sam se ja pitao, mogao sam tu ostati do jutra, ali Tel Aviv mi ponovo nije dozvolio da se zadržim u jednom mestu i povukao me je dalje u jednu od najvećih gradskih ulica - Rotčajld bulevar. Bio sam submisivan i slepo prepušten gradskoj sili koja kao da mi je stavila povodac oko vrata. To nije bila ravnopravna razmena kao sa Berlinom i ostalim udobnim i poznatim evropskim prestonicama u koje je tako slatko vraćati se, već egzibicionizam i hard core koji je zalazio u moju nepoznatu i nikada ranije iskanalisanu smelost da se prepustim. Dopalo mi se, ali samo jer sam osećao da sam u dobrim rukama. Kada u retkim prilikama namirišem pouzdanost, kvalitet i dobru nameru, toliko se opustim, da to na kraju drugoj strani presedne.

p><p><p style=Iza palmi su vile mediteranskog stila čije su kapije i bašte ukrašene lampionima. Kroz otvorene prozore vidi se da se tamo nešto dešava. Okupili su se neki ljudi raskopčanih košulja, belih zuba i gustih crnih kosa. Nasmejani, sa čašama u rukama o nečemu razgovaraju. Neverovatno, ali hedonizam vidljiv na sve strane, ovaj put nije mi izazvao anksioznost. To je bio neprocenjivi napredak u odnosu na početak putovanja. Prezahvalan sam u sebi, ali sujeverno izbegavam da osvestim taj osećaj, a kamoli da ga izgovorim na glas, da ne bih izbaksuzirao.

Ako partite ovaj tekst, podsećam vas da bi trebalo da se pitate zašto sam se probudio na severu.

Divljenje noćnim prizorima ulica Tel Aviva, odjednom se začinilo poznatom melodijom. Obratio sam pažnju i video gužvu ispred lokala iz kog je dopirao zvuk stihova na srpskom jeziku Ljudi mi kažu nisu videli par koji tako isijava, naša ljubav je čarobna ... Kreće refren i masa pada u trans. U tom klubu se izvodio višečasovni Eurosong performans na playback. Eurosong je u Izraelu kult koji se neguje i živi tokom cele godine. Toliko je intergisan u sferu ineresovanja lokalaca, da je postao deo tamošnjeg folklora. Nije prošlo ni deset minuta od kako sam ušao unutra, a već sam se združio sa ljudima. To takođe nisma bio ja, već Tel Aviv. Ja se ne združujem sa nepoznatim ljudima, posebno ne u noćnim klubovima i posebno ne na brzinu. Niža bucmasta plavuša loknaste kose i komične pojave, terala me je da je slikam sa prijateljima, sve dok joj se ne dopadne kako izgleda na slici. Ta nemoguća misija potrajala je dovoljno da preraste u smeh i šalu na njen račun. Spontano smo se združili i nekoliko sati kasnije završili u stanu njenog druga na severu grada.

p><p><p style=Radoznalo sam gledao kroz prozor želeći da upijem predele nepoznatog pravca ka kom smo se uputili, ali isuviše su me uvlačili u dijalog, pa sam iz pristojnosti odustao od primarnog fokusa svoje pažnje. Tel Aviv nije egocentričan, pa mi je to dozvolio. Kao dete sam gledao emisiju Srbija danas, želeći da znam kako izgledaju Šabac, Valjevo i Leskovac. Sličan obrazac radoznalosti i danas se zadržao u meni. U retkim životnim prilikama kada se vozim kolima, probudi mi se apetit za gledanjem kroz prozor, kao da želim da iskoristim tu udobnost i privilegiju. Nikada neću voziti svoja kola. Dva puta su me obarali na vozačkom ispitu, pizda im materina korumpirana. Nadam se da su sve pare koje sam im uzalud davao, potrošili na lekove.

p><p><p style=Tel Aviv je kao psihoterapeut. Tu je zbog mene, a ne zbog sebe. Kada treba, dozvoli da pažnja ode od njegove fizike i preusmeri se na metafizičko stapanje sa ljudima u okviru njegovog mehura. To je suština razlike između Tel Aviva i Pariza. Tako da je u jednom trenutku moj fokus skliznuo ka unutrašnjosti automobila. Pored Debele koja je vozila, sedela je sitna i neprimetna devojka tetkaste pojave, a zadnje sedište sa mnom su delili visoka devojka u crnoj haljini koja je preko glave nosila maramu u indijskom stilu i IT stručnjak ka čijem stanu smo se uputili. Kada čujem da je neko IT ili programer, čujem i svoj unutrašnji glas koji govori - mrzim ga. Mi nismo sa iste planete. Mrzeće i oni mene jednog dana kada zanimanje sociologa bude najtraženije i naprofitabilnije. Zavideti nekome je tako ljudski i normalno. Reč mrzim sam prvobitno upotrebio samo jer je zvučnije. Zavidim im, priznajem, jer imaju bazu.

Sreća

Kada smo stigli, poslužio nas je sladoledom, kolačima, voćem i likerima. Ima se, može se. Niko se nije služio sem Debele i mene, koja fasciniranost mnome nije pokazivala toplinom, već posesivnim, čak i strogim traženjem pažnje. Stejdž je bio samo moj. Sedeo sam kao muškarac, gestikulacija mi je bila muževna i sirova, govorio sam kratko i direktno na tečnom engleskom jeziku bez zamuckivanja. Osećalo se u vazduhu da me žele. Nisam mislio o svojim nedostacima, a kada sam ih se setio – preokrenuo sam ih u svoju korist. Ruke su mi dlakave, nemam kosu i glas mi je dubok. Da, to sam ja - animalni testosteron koji hoda. Da li se to možda nekome ne dopada? Ne čujem vas.

Debela ne zaklapa. Svojim pričama ispoljava neodoljiv senzibilitet, ali ne dozvoljava mi da uspostavim kontakt sa ostalima. Hvali se svojim internacionalnim poreklom, kako je polu Iranka, polu Rumunka, polu Brazilka, dakle – žena i po, pola života je provela u Australiji, drugu polovinu u Južnoafričkoj republici, a vrhunac doživljava govoreći, i dalje obraćajući se samo meni, da ne mogu ni da zamislim kako lepi crni ljudi žive u Svazilendu. So beautiful, beautiful black people! - priča i guta grožđe. Čim bih skrenuo pogled, višim tonom bi me nešto pitala i pogledala krupnim očima, kao kada gladna mačka šmeka slaninu.

p><p><p style=Sećanje na tu neobičnu, internacionalnu, stihijsku i nadasve poučnu noć, čuvam u sebi kao samoobnavljajući resurs protiv nesanice sa kojom se borim u Beogradu. Kada se naglo probudim sa aritmijom, kažem sebi - Izrael, 1. jun prošle godine. Ukus slatkiša i zelenog grožđa. Smehotres i pažnja onih ljudi, miris posteljine i zvuk klime iz susedne sobe … neprocenjiv sled događaja … Izrael i Tel Aviv ... i ponekad se zaista umirim i uspem ponovo da zaspim. Nekoliko minuta pre nego što me probudi alarm.

Što se Debele tiče, Tel Aviv nije ništa posebno lep. Ima sjebanu arhitekturu, brz je i skroz nedefinisan. Trebalo bi da vidim farmu na kojoj ona živi. Raspoložena je da mi lično pokaže sve te kućice opkoljene egzotičnim izraelskim rastinjem, a ni njenoj famili neće smetati ako svratim - naprotiv. Tada sam se već polako okrenu ka ostalima, ravnodušan prema njenoj reakciji. I dalje sam sujeveran da to izgovorim na glas, ali u sebi sam privilegovano zadržavao osećaj koji mi je cirkulisao kroz koštanu srž. Nisam ni morao ništa da izgovorim. Videli su da sam srećan.

p><p><p style=Takvi su pravi muškarci. Ne pričaju mnogo, posebno ne o sebi, ne mlataraju rukama i nikada nisu anksiozni. Psihički su stabilni, fizički jaki i golicaju druge svojom smirenošću i samopouzdanjem. Ne vape za publikom, a uvek je imaju. Oko njih se uvek nešto dešava i nikada nisu sami.

Ujutru sam shvatio da kod sebe nemam pasoš, da sam potrošio sve pare, ispraznio telefon, zaboravio ključeve i da ne znam napamet adresu gde su mi stvari. Takođe, primetio sam da zbog toga nimalo nisam zabrinut i da jedva čekam da ponovo izađem na ulice grada gde će Tel Aviv odlučivati umesto mene. Moja pozna mladost napokon je imala smisla.


Posvećeno Vukašinu.


Nastavak sledi ...

Prvi deo pročitajte ovde.


Od istog autora:


BERLIN 2015 - VEZIVANJE
PARIZ - Prolećna depresija


Ovaj tekst nastao je našom željom da stvorimo alternativni veb prostor za mlade gde mogu da pišu o onim temama koje smatraju važnim, iskreno i bez ograničenja! Ukoliko želiš da i ti budeš član našeg mladog tima tvoje ideje su dobrodošle! CV i jedan tekst pošalji na urednistvo@iSerbia.rs uz Cc na office@iSerbia.rs, sa naznakom "Prijava / novinar". Otvoreno za sve od 15 do 35 godina. Prijem novih novinara vršimo do svakog prvog dana u mesecu.


Želim povremeno da dobijam mejlove od portala o vestima, najnovijim konkursima i aktivnostima OVDE

Odricanje od odgovornosti