Predstava „Srpska drama“ ponovo u Kragujevcu!
Dizajn plakata: Marko Janićijević

Bogdana Milojevića smo imali prilike ranije da predstavimo, kada je za portal iSerbia govorio svojoj profesiji, stanju glume u Srbiji i monodrami „Led“ Radoša Bajića, koju je režirao i izvodio za svoj master rad. Međutim, „Srpska drama“ je predstava, koju, po prvi put zvanično potpisuje kao reditelj. Kakvi su njegovi utisci po tom pitanju, otkrio je za naš portal.

Kako si došao na ideju da režiraš „Srpsku dramu“?

Pored Selenićevog „Ruženja naroda u dva dela“, „Srpska drama“ mi je omiljeni domaći dramski tekst, koji u sebi sadrži ogroman prostor, kako za rediteljsku, tako i za glumačku igru. Ovo mi je prva režija, a „Srpska drama“ je tekst gde nema velikog prostora za grešku (ne volim da grešim na samom početku, za to uvek ima vremena), jer, Siniša Kovačević, dok je pisao, nije razmišljao samo kao pisac, nego i kao reditelj i kao glumac.

Ispričaj nam o čemu se radi u predstavi.

O stradanju srpskog naroda od 1371. do 1992. godine. Zanimljivo je, što je Siniša stradanje jednog naroda, napisao kroz samo pet likova. Ne bih želeo da otkrivam mnogo detalja, jer ih sama publika treba otkriti.

postimage

Foto: Privatna arhiva

Koliko ti je bilo teško da režiraš i glumiš u isto vreme? Zašto si odlučio da igraš u svojoj predstavi?

Uopšte nisam planirao da igram u svojoj predstavi, ali me je splet okolnosti naterao na to. Kolega, koji je tumačio lik Obradovog sina, morao je da napusti projekat iz opravdanih razloga. Nije bilo vremena naći drugog kolegu i sa njim raditi opet sve ispočetka. Rešio sam da uskočim. Preteško je razmišljati u isto vreme i kao glumac i kao reditelj, ali je moralo biti tako. Definitivno više neću igrati u svojim predstavama (smeh).

Kako si odlučivao ko će igrati u predstavi?

Kada sam u maju ove godine, po ko zna koji put, pročitao „Srpsku dramu“, Ilija Stepanović (Obrad Srećković), Slobodan Jeremić (Major Vukašin Katunac), Marko Kocić (Milanko Srećković-vojnik sa šajkačom), Dejan Tošović (Milanko Srećković-vojnik sa petokrakom), su mi bili u glavi, jer sam gore pomenute junake baš tako video, pa mi, samim tim, nije bilo teško da odaberem glumce. Bilo mi je teško da zamislim sebe u svojoj predstavi, ali mislim da sam se do sada već navikao.

Kakav si odnos imao sa glumcima predstave, s obzirom na to da su ti, između ostalog, kolege i prijatelji?

Na probama je uvek bila vedra i koliko-toliko opuštena atmosfera. Rekao sam im na samom početku: „Ako vam se neka moja ideja ne sviđa, slobodno kažite. Razmotrićemo, pa ćemo zajedno doći do rešenja. Samo ne sme biti zatvaranja“. Kao reditelj, želeo sam da idem uz glumce, a ne oni uz mene. Najgore je kada reditelj, koji nikako ne odustaje od svoje zamisli, zatvori glumca i pošto poto ga tera da igra kako je on zamislio. Toga kod nas nije bilo.

Budući da tema predstave trenutno nije aktuelna, zašto je baš sada režiraš?

Ako se publici prikazuje samo ono što je danas aktuelno, bojim se da pozorište više neće biti hram kulture. Ratovi su bili aktuelni do juče, danas osećamo posledice i ko zna koliko ćemo ih osećati.

Kako je pisac, Siniša Kovačević, reagovao kada si mu saopštio da imaš želju da režiraš predstavu koju je on napisao?

Bilo mu je drago što se neko pojavio sa željom da rehabilituje „Srpsku dramu“. Siniša i ja smo se složili da je „Srpska drama“ poprilično zaboravljena i da je greota da tako dobar tekst stoji u fioci i služi kao „hrana za moljce“.

Kakva je poruka predstave i zašto publika treba da je odgleda?

Poruka „Srpske drame“ je iskrena i čista ljubav prema otadžbini. Međutim, u Srbiji je patriotizam uglavnom bio prikazivan iz potpuno pogrešnog ugla. Kod nas su se „najveće patriote“ budile pred početak nekog rata, a kada je bio mir, molili su Boga da se opet zarati, kako bi opet pokazali svoju „iskrenu ljubav prema otadžbini“, jer su znali da će iz svakog novog rata izaći živi i zdravi, a osamnaestogodišnjaci (uglavnom) su bili na prvim linijama fronta i bili topovsko meso. Uvek se govorilo da smo iz svakog rata izlazili kao pobednici i da to jeste istina, ne vredi mnogo. Teritorije smo sačuvali, ali mlade živote nismo. Mogli smo da se prostiremo do Kine, ali ne vredi mnogo tolika država, kada u njoj nema ko da živi.


U predstavi igraju glumci Centra za negovanje tradicionalne kulture Abrašević Kragujevac: Ilija Stepanović, Dejan Tošović, Slobodan Jeremić i Marko Kocić. Režija: Bogdan Milojević. Tekst: Siniša Kovačević. Majstor tona: Zoran Gođevac. Mastor svetla: Milan Petrović. Inspicijent: Vladimir Matijević.