Bolest različitosti?

FOTO:pandawhale.com

Da li su ovakve osobe stvarno problem društva u tolikoj meri da moraju da se izjednače sa narkomanima i alkoholičarima? Da li one svojim seksualnim opredeljenjem ugrožavaju bilo koji segment društva, pa moraju biti zatvorene kao kriminalci i lečene kao ludaci? Da li smo prestali da budemo individualci u tolikoj meri da treba lečiti nekog ko je drugačiji? Nekoga ko se ističe svojim izgledom, mišljenjem, ponašanjem, seksualnom orijentacijom? Ili smo mi, pak, oni kojima je potrebna pomoć jer ne tolerišemo drugačije?

Homoseksualnim osobama već je dovoljno teško što moraju da se suočavaju sa diskriminacijom u svim segmentima života, počev od porodice, prijatelja, komšija, rođaka, poznatih i nepoznatih, ne treba im još i progon države zbog toga što su drugačiji, pa ma kakva to država bila. Oni samo žele da žive kao svi ostali, da mogu da prošetaju gradom sa voljenom osobom bez bojazni za svoj život, da vode život koji žele ne plašeći se ko čeka iza sledećeg ćoška da ih liši prava na isti.

EU%20GIF.gif

Inače, kada je reč o Indiji, u ovoj zemlji su od 1860. godine zakonom zabranjeni istopolni odnosi, a oni koji se nisu pridržavali pomenutog zakona dobijali su novčanu kaznu i kaznu zatvora do 10 godina. Tek 2009. godine ova odredba je ukinuta, ali istopolni parovi nemaju nikakva prava – ne mogu da žive u braku ili istopolnoj zajednici, niti da imaju decu, bilo usvajanjem bilo veštačkom oplodnjom.

gay_marriage_2002091.jpg
FOTO:jonathanmerritt.com

Prošle godine veliku polemiku na temu homoseksualnosti izazvala je pesma irskog muzičara Hoziera „Take me to the church“ koja je nominovana za najbolju pesmu sa socijalnom porukom 2014. godine i za najbolju pesmu 2015. godine. Pesmu prati video u kome je homoseksualni par brutalno napadnut zbog svoje seksualne orijentacije. Hozier je povodom ovog video snimka izjavio da nije imao nameru da diskredituje ili uvredi crkvu, već da pokaže da ništa nije bitno kada je reč o ljubavi između dve osobe, da je ljubav ljubav bez obzira o kome je reč.

Međutim, homoseksualnost je stara koliko i društvo. Prvi podaci o homoseksualnosti javljaju se u Mesopotamiji, 3000 godina pre nove ere, dok su prvi pisani podaci prisutni još u antičkoj Grčkoj, tzv. kolevci civilizacije, gde je ovakva praksa bila uobičajena, pogotovo među muškarcima. Istopolni odnosi bili su prisutni i u Japanu, Kini, pa čak i u Indiji gde su ovakve osobe smatrane trećim rodom, a „Kama Sutra“ i opisuje istopolne odnose. Sa mračnim Srednjim vekom netolerantnost prema homoseksualcima porasla je toliko da je osnovana i Inkvizicija koja je imala zadatak da progoni, muči i ubija osobe homoseksualne orijentacije. Prvi homoseksualni pokret osnovan je tek krajem 19. veka u Nemačkoj, a 1969. godine stvoren je „Gay Liberation Front“ koji se uzima kao početak savremenog LGBT pokreta u Sjedinjenim Američkim Državama i proslavlja se paradama ponosa. Holandija je prva zemlja koja je izjednačila prava homoseksualaca sa ostalima tako što je 2001. godine priznala istopolne brakove, ali i dalje postoje države u kojima je za homoseksualnost propisana smrtna kazna.
Ipak, i pored svih prava koje su vremenom dobili homoseksualci, većina ljudi ih i dalje gleda kao drugačije. Neki idu dotle da ih smatraju izopačenim. Neki smatraju da je potrebno izlečiti ih od te „bolesti“ svim sredstvima.
Svako ima pravo na svoje mišljenje dokle god to ne ugrožava bitisanje drugog ljudskog bića. No, ne smemo zaboraviti da smo svi mi ljudi! Ne karakteriše nas naša seksualna orijentacija, već naša čovečnost.