Tweet
UPOZORENJE: Ovaj tekst ne sadrži podatke koji će vas učiniti inteligentnijim, niti korisne informacije, a ni pouku „zlata vrednu“.

Autor: Zvončica

FOTO: IMDb

Ovo je, možda, najnezanimljiviji i najdosadniji tekst, koji ćete danas pročitati. A možda i nije.

Zvončica u epizodi: Zemljo, otvori se!

Pođimo od činjenice da kada ste nezaposleni, imate slobodnog vremena na pretek. To podrazumeva mogućnost da se budite malo kasniije u odnosu na ostale; da se u toku dana posvetite stvarima koje volite (bez obzira na to što vam ne donose profit); da nikada nigde ne žurite; da priuštite sebi lagane, dvočasovne šetnje sa prijateljima (od kuće do centra grada i nazad) - ovde hoću da kažem da možete da šetate, tj. da ne koristite gradski prevoz tako često (ovo nekorišćenje ili povremeno korišćenje gradskog prevoza, kao i posledična neupućenost u funkcionisanje istog, je veoma bitna stavka u daljem tekstu i poslužiće mi kao opravdanje za nesmotrenost-smotanost, kako god).

Dobijem poziv da par dana provedem izvan grada (imate vremena i za višednevne posete rodbini, jer, jelte, ne radite ništa). Prihvatim. Sednem na bus, i pravac železnička stanica. A odatle, vozom, u drugi grad. Provedem tamo tri dana. Vraćam se. Opet voz. Opet bus. Čekam autobus...i čekam. Prilično je kasno, samo hoću da stignem kući, i da se odmorim. Stepen pažnje - nizak, da niži ne može biti (onaj koji se odnosi na spoljni svet, na sve ono što se dešava oko mene - neki ljudi, koji žive neke svoje živote, i čekaju neke svoje buseve; neki automobili; svetla; zvuci; neka uobičajena kretanja i slike. Mnogo više (previše) sam koncentrisana na pesmu, podešenu na repeat, čitavih sat i nešto, koliko traje put. Ono kada vam se pesma baš dopadne. Razmišljam- da me sada neko pita da mu pustim omiljenu pesmu, ova bi to bila. Da, ponekad tako razmišljam o nebitnim(?) stvarima. Da rezimiramo, obožavam pesmu – skoroćudazaigramnasredulice – nivo obožavanja. Don’t jugde. Pevam u sebi, najglasnije moguće, gotovo prigodno za situaciju koja sledi, reči: „Cause I’m a creep, I’m a weirdo…”. A evo ga i bus, dva, ustvari. Jedan mora biti onaj kojeg čekam. Prilazim… ovaj prvi nije. A ovaj drugi… namrštim se - izoštravam sliku (ovo će razumeti samo oni koji slabije vide, a odbijaju da nose naočare za vid u javnosti), jeste, to je taj! Konačno.

Svi na prva vrata - novo pravilo, nedavno uvedeno (zajedno sa novom cenom – i sada se pitam kako… zašto… zašto me ulazak na prva vrata nije podsetio da je uvedena NOVA CENA?!). Ulazim pretposlednja. Ne volim da se guram i panično uskačem u vozilo, kao da je čopor vukova pušten na mene (nekim ljudima je pronaći slobodno mesto u autobusu životna misija). Po običaju, sačekam da svi uđu, pa ću i ja. Ali, mladić koji je stajao pored, stavom (korak unazad, da ja prođem) mi pokaže da uđem ispred njega. Lep gest, redak gest, pomislim. Baš lepo. Pružam novac vozaču, on (nesigurno – kasnije/prekasno shvatam) pruža kartu. Uzimam je, i uputim se na mesto za stajanje. Ali, nešto se tu desilo, imam neki čudan osećaj. Sekunde su u pitanju, milisekunde!

Procesuiram informacije, parkiram se blizu prvih vrata, i shvatam… Buahahaha! Neeee! Buahahaha! B.l.a.m. Upravo sam ušla u bus, platila staru cenu (potpuno nesvesna te činjenice), i nonšalantno odšetala. A šta se, ustvari, desilo? Vozač mi se najverovatnije obratio sa: „Još pet dinara?”, ja ne trepnuvši prođoh (slučajno, stvarno slučajno), a mladić (nepoznat-kulturan-mojherojtogdana-mladić): „Evo pet dinara…”. Čula sam sve to, ali ni na trenutak nisam pomislila da se njihova „priča” odnosi na mene. „Cause I’m a creep, ‘cause I’m a weirdo…” mi probija bubne opne, a u ruci karta na kojoj jasno piše nova cena. Odmahujem glavom, u neverici. A onda shvatam još nešto – da sam ja, i kada sam kretala (tri dana ranije), predala istu količinu novca vozaču (nadam se da nije bio ovaj isti), blaženo nesvesna svoje nesvesti. Stojim, ne pomeram se. Nemam pojma šta da preduzmem. Gledam u staklo ispred sebe, tačnije, u svoj odraz u njemu. Smešna sam, i čitava ova situacija je smešna. Ja imam tih pet dinara, nije da nemam, ali kao da je to sada, uopšte, važno. Umirem od smeha u sebi. Ako uskoro ne skinem taj neprirodan osmeh sa lica (spoj neverice i blama), putnici će pomisliti da mi nešto fali.

Vožnja je trajala nekoliko minuta, a ja ni makac. Znam, nije nabolji izbor reakcije. Nisam se snašla. Mladić nije bio u blizini. Nije bilo svrhe da se obratim vozaču nakon prosvetljenja koje doživeh. Oprostila sam sebi tu glupost, taj trenutak nepažnje. Dešava se. Drugi put ću znati bolje. Pomislila sam – Šta bi bilo da, tog dana, tu, nije bilo ovog mladića, da sam ušla poslednja? Možda malo više ili malo manje neprijatno? Nije ni bitno. Srećna sam što sam i na ovaj, krajnje blamatičan, način bila svedok slave nezainteresovane ljudskosti. I zato ovaj tekst posvećujem svim herojima – običnim, dobrim ljudima, kojima je činjenje dobrih dela urođena reakcija. Hvala Vam.



FOTO: Photobucket


Always look on the bright side of life...tu du, tudutudutudu.

***
Volite da pišete u slobodno vreme? Želite da vidite svoje tekstove na portalu iSerbia? Nije potrebno iskustvo, već samo želja i ideje! CV i jedan tekst pošaljite na [email protected], sa naznakom "Prijava / novinar". Otvoreno za sve od 15 - 35 godina Prijem novih dopisnika vrši se najkasnije svakog prvog dana u mesecu.

Želim povremeno da dobijam mejlove od portala o vestima, najnovijim konkursima i aktivnostima OVDE

Odricanje od odgovornosti

Tweet
Komentari