
Spadam u kategoriju studenata koji su imali „ludu sreeeću“ da nađu posao. U kategoriju ljudi koji nemaju problem da kažu kolika ima je plata (25000), kategoriju dobrih studenata, provincijalaca koji žele da ostanu u Beogradu.
I tako ja radim. Primam platu, učim, pomalo pijem i imam dobre i loše strane. Ili dane, ne znam šta kaže Čola. U junu sam završila sa predispitnim obavezama na svim predmetima i ostalo je još samo da se polože ispiti. Došlo je vreme da se traži posao. Osim što sam u startu bila osakaćena jer nisam imala internet, suočila sam se sa poražavajućim saznanjem da devojke mojih godina koje su završile trogodišnje srednje i nisu studirale imaju debelo iskustvo u svim poslovima za koje sam se prijavljivala – prodavačica. I ja bih njima dala posao, a ne sebi. Šta će poslodavcu student književnosti na takvoj poziciji? Realno.
Međutim, „naletela“ sam, pošto uopšte nisam intenzivno tražila posao, na gazdu koji me je ne samo primio, nego i nemam šta da mu zamerim nakon tri meseca rada kod njega. Imam i divnu koleginicu, radi već šest godina kod njega. Diplomirani filolog. I tako mene ljudi pitaju kako je na poslu i ja krenem kako sam zadovoljna, kako je to super dok ne nađem, ako nađem nešto u struci i SVI bez izuzetka reaguju „Ma, ćuti samo kad imaš nešto, kako je da je...“ i ja nastavim „pa naravno, kažem da sam zadovoljna...“ da bih opet bila prekinuta „Samo ti radi, znaš kakva je ludnica...“ blablabla. Ne, ne znam kakva je ludnica, ajde mi objasni. I objasne mi, uvek.
Dakle, osim što te ljudi ne slušaju kad im pričaš o poslu a prethodno su te pitali za isti, oni PODRAZUMEVAJU da si nezadovoljan, i ne samo to, već te savetuju da se ne žališ ako si nezadovoljan. Ćuti i radi. Ok, što da ne, može i tako. Ali, koleginica i ja mnooogo volimo da pričamo. I što je gore – da se smejemo. I tako mi pričamo o nekim filmovima i nekoj muzici, smejemo se, onda dođe gazda i popije kafu s nama i pomogne nam šta treba i onda... Ćutim, ćutim, važno je da radim.
I za kraj, ostaje samo da se citira Marčelo Da bog da uz’o radiš pa da...
p.s. imam redovnu platu.
Oni će pomoći da ovo iskustvo stigne do što više ljudi:
Ovaj tekst je nastao kao deo projekta VZP – Vodič za preživljavanje. Projekat ima cilj da se čuju priče i iskustva svih nas kako bismo sutra bili spremni da se sretnemo sa različitim sutucijama i da znamo da nismo jedini kojima se to dešava! Ujedno, stvaramo i kritičnu masu koja će neminovno dovesti do promena.
Pridruži se i ti! Pošalji nam svoju priču i možda baš ti osvojiš Vaučer za preživljavanje! Više informacija OVDE