
„Ali zašto bi prala šoferšajbne na pumpi kada nema potrebe?! Pri tom, tata je direktor i šta će radnici na pumpi onda da kažu?! A i mala si. Morao bi neko da te nagleda“, mrštio se tata, a moj ljupki osmogodišnji rezon ga je kupio: „Ali tata, Olgica i ja bismo da zaradimo neki dinar da imamo za nas i da ne moramo da tražimo od mame i tate“.
Tata je pristao, a Olgica i ja smo se ludo zabavljale na jednoj benzinskoj pumpi usred autoputa. Zaradile smo po 80 maraka, što je za to vreme besparice bila odlična plata. Neki ljudi su nam plaćali da im ne peremo šoferke, nismo bile baš najveštije.
To je bio prvi novac koji sam ikada zaradila. Potrošila sam ga na gluposti. Šta bi dete moglo pametno da smisli?! Onda smo Olgica, Maca i ja došle na ideju da ispred kuće, na trotoaru, prodajemo stare stvari prolaznicima. Ljudi su kupovali od nas jedino jer smo im bile simpatične.
U devetoj godini postala sam maskota emisije za decu na lokalnoj televiziji. Uživala sam da recitujem, glumim i vodim emisiju. Tada počinjem da obožavam medije. U jedanaestoj godini sa drugaricom iz odeljenja Tijanom počinjem da pravim fanzin. Zapravo, mi tada nismo ni znale šta je fanzin, ali smo veoma predano pravile nešto što smo smatrale našim odeljenskim novinama. Sate i sate posle škole provodile smo osmišljavajući rubrike i koncept i sve lepo štampajući na Tijaninom faksu. Tako smo svake nedelje uveseljavale društvo iz odeljenja. Nismo naplaćivale novine.
Onda smo se preselile na školski radio, gde smo tokom velikog odmora zabavljale drugare iz škole. Nije bitno, ručale bismo za vreme sledećeg malog odmora.
I odrastala sam, tako, uvek radeći nešto. Ne za novac, već radi uživanja. Vodila sam emisiju na lokalnoj televiziji, pisala za lokalne novine, bila voditelj programa na auto-trkama, glumila u pozorištu, pisala sastave iz srpskog drugarima, a cilj mi je bio samo jedan – da se kroz moj rad i trud, koji mi donosi toliko uživanja, za mene čuje malo dalje.
Radila sam i kada nisam morala, da bih se obezbedila za vremena kada sam morala. Naravno, od početka mi to nije bilo tako jasno, ali sam vremenom počela da shvatam da je CV najvažniji stepenik između željenog posla i mene. Posebno ukoliko si novinar, gde je škola malo manje bitna od pravog iskustva.
Na prvoj godini fakulteta počela sam da radim na poznatom beogradskom radiju kao producent programa. Svaki dan sam išla na posao za koji nisam bila plaćena, ali sam svaki dan upoznavala nove ljude sa željom da odem dalje. Novac bi mi u tom momentu pružio samo trenutnu satisfakciju, ona prava došla je malo kasnije.
Shvatila sam važnost interneta i poželela da se moje ime „izgugla“. Tu počinje moje internet uspinjanje. Pričamo o 2006. godini, kada nije postojao Facebook, a za MySpace se u Srbiji tek načulo. Jednom nedeljno izveštavala sam sa žurki iz Beograda za neki hrvatski portal. Bila sam toliko predana da sam nekoliko puta odlazila van prestonice da bih pisala o nekom dešavanju. Sve za dzabe, sve za „slavu“. Onda sam, u tom party duhu, bila voditeljka neke emisije na engleskom koja se emitovala na kanadskom internet radiju. Drugari i ja smo sate provodili snimajući i montirajući nešto što će čuti neko tamo. To je bio taj entuzijazam!
I onda je jedna drugarica videla koliko sam vredna, spomenula me direktoru jednog beogradskog kluba, on me pozvao na razgovor i dobila sam prvi pravi posao – za novac! Bila sam menadžerka za odnose sa javnošću; uživala u čarima medijskog života i u noćnom provodu. Posao sam radila predano i kada je bilo teško i lako. Sve dok takođe jedna drugarica nije videla koliko sam vredna i preporučila me svom direktoru. S obzirom na prethodno radno iskustvo, olako sam dobila posao u mesečnom magazinu, gde sam provela narednih godinu dana. Ta referenca odvela me je u jednu marketinšku agenciju, a zatim u veliku medijsku kuću u kojoj provodim naredne dve godine. Kao mala maštala sam da radim za njih. Posao u toj kući dobila sam neočekivano; raspisali su konkurs u kom traže volontere, a ja sam bila ubeđena da ću ih svojim radom i kreativnošću u dogledno vreme „naterati“ da mi daju posao.
Primljena sam na praksu; ne možete ni da zamislite koliko sam naporno radila. Ostajala sam i prekovremeno, preuzimala poslove i radila i više nego što se od mene očekivalo. Toliko sam želela posao kod njih! Posle tri nedelje, neočekivano tako brzo, primili su me.
Pomenuta medijska kuća bila mi je još veća odskočna daska za poslove koji su usledili. Iako sam se dobrano udaljila od novinarstva, i dalje sam u nekoj vrsti medija. Radim ono što volim, jer sam shvatila da samo tako mogu da postignem svakodnevnu sreću. Kao što je rekao jedan moj mudar kolega: postoje dve vrste radnika – sunđer Bob i Lignjoslav. Ako si Lignjoslav, mrzovoljan si i dolaziš na posao da odradiš, a ako si Sunđer Bob, nasmejan ulaziš u svoj radni prostor i uz pesmu pečeš pljeskavice.
Shvatam da je još puno poslova ispred mene i da u profesionalnom smislu tek treba da se izgradim, ali sam htela da sa vama podelim činjenicu da sam kroz upoznavanje i ostavljanje dobrog utiska uspela da se afirmišem u biznis svetu koji mi danas obezbeđuje pristojan život.
Praksa je odličan način da dođete do željenog cilja. Kada radite bez novčane nadoknade, to ne znači da radite za „džabe“. Ništa nije za džabe! Vrednost tih poslova shvatate tek kada se jednom nogom nađete na vrhu planine. Nije sve u novcu, i što pre to shvatite, biće vam lakše da idete ka željenom cilju; rasterećeni, puni elana i želje za uspehom.