
Autor: Marija Lukić
FOTO: Blog clarity
Čovek: Ne smem pokazati strah, ne smem plakati! Moram raditi, moram učiti, moram ići dalje! Ne pokazuj ništa drugima, suzbij osećaj utrnulosti vilice, komešanja u stomaku, pospanost. Izdržaću. Uspeću. Sve sam uradio, sada sam srećan. Sve se isplatilo.
Psiha: Da li je? Koliko si jak? Koliko si odgovoran?
Čovek: Mnogo, mi sve možemo, mi smo od kamena, svi smo najbolji, zlatni! Niko se ne plaši, svi smo lepi spolja, savršeni. Sve je prihvatljivo, sve je kul, samo da ostanem jak, boriću se, ne dam da me slome. Ne dam da me slomi fakulet, ne dam da me slomi posao. Ja sam najjači!
Psiha: Trpiš pritisak, gutaš knedle, ne daš da ti kane suza, jer za tim nema potrebe. Dobro ti je, jer te ništa ne boli. Onda, samo „odjednom“... Ene, pao si. Mrzovoljan si, negativan, trnu ti ruke i noge, srce ubrzano lupa, želudac igra i tvrd je, vratni mišići se stežu, gušiš se. Lekar kaže da si zdrav, sve je u redu, možda si samo malo nervozan. Jesi li?
Čovek: Šta mi je?
Psiha: Razmisli sad. Vrati film.
Čovek: Možda samo nisam slušao sebe. Nisam se okrenuo u sebe da čujem, bar da oslušnem šta mi govoriš. Uspori, popusti, plači, beži, nisam te slušao. Odjednom se svega bojim i plakao bih bez prestanka. Ja sam kriv. Samo ja. Nije kriv fakultet za moju nevozu, nije kriv šef za moju neodgovornost prema sebi, nije kriv onaj koji je umro i ostavio me samog.
Psiha: Šta je čovek bez straha? Da se ne plašiš, da nemaš kočnice, ne bi mogao da živiš sa drugim ljudima. Zamisli da ne postoji nikakav strah od roditelja, škole, visine, pada, boli, smrti. Kakav bi bio? Neki mali čovek koji nema ograničenja i koji želi sve i radi sve. Pritisak ti daje motivaciju i želju za napredovanjem i radom. Svaki eksterem je loš, polako me kida i tera da proizvedem fizičku bol, koja će te naterati da staneš, kad već nisi slušao moja upozorenja.
Ti si samo čovek, onaj koji deli ovaj svet sa drugim ljudima koji se bore sa istim problemima kao i ti, ali se i raduju istim stvarima. Stani, pogledaj oko sebe, okreni se u mestu. Raduj se, podeli svoj strah sa bratom, sa majkom i ocem. Pogledaj kroz prozor u daljinu, seti se onih koji nisu više sa tobom na ovom svetu, plači, tuguj za njima. Zdravo je to, pusti svoje srce da jeca, telo da izbaci negativnu energiju koja pluta u tebi. Izađi napolje i nasmej se ljubimcu, trči sa njim, maši malom komšiji koji se iskreno smeje. Uplaši se, beži, budi kukavica, dozvoli da te obuzme strah. On je sastavni deo tebe, a ti ga hraniš, tako što ga suzbijaš. Dođe on, kad-tad, ali onda ćeš biti previše slomljen i sad se pitaš: Kako ja, pa ja sam uvek bio jak? Više nisi!
Pritisak ne treba trpeti, već ga treba smanjivati, strahu se treba prepustiti, kao i suzama. Nisu zdravi samo voće i povrće, samo lepe haljine i kola, već osmeh drugih i osmeh tvoj.
Zaboravio si kako se plače, kako se beži, kako se oseća. Treba samo da slušaš mene, svoje telo i emocije. Da si to ranije radio, sada ne bi ležao i bio slomljen. Nije ti kriv fakultet što si ti učio do iznemoglosti, nije ti kriv šef što si bio neodgovoran i što si ćutao, nisam kriva ja što sada ležiš i plašiš se svega.
Čovek: Kada ću se vratiti na staro?
Psiha: Nikad, jer si sada naučio da slušaš psihu, da slušaš sebe! Biće ti bolje, mnogo bolje nego pre, kada se središ i prepustiš životu i ljudima oko tebe.
Čovek (jeca): Izvini...
Psiha: Ništa, uvek!
Marija je samo mali čovek sa velikim idejama.
Pročitajte i:
ISTANBUL - Neke džamije nikad ne polete, 2. deo
Dnevnik jednog idiota
Nemanja Radulović i Svetski dan muzike
***
Ovaj tekst nastao je našom željom da stvorimo alternativni veb prostor za mlade gde mogu da pišu o onim temama koje smatraju važnim, iskreno i bez ograničenja! Ukoliko želiš da i ti budeš član našeg mladog tima tvoje ideje su dobrodošle! CV i jedan tekst pošalji na [email protected] uz Cc na [email protected], sa naznakom "Prijava / novinar". Otvoreno za sve od 15 do 35 godina. Prijem novih novinara vršimo do svakog prvog dana u mesecu.
Želim povremeno da dobijam mejlove od portala o vestima, najnovijim konkursima i aktivnostima OVDE
