Tweet
Dug je i trnovit put između istorijskog odbijanja mlade crnkinje Roze Parks da ustupi mesto u autobusu belom muškarcu i prvih Afro-Amerikanki na visokim državnim pozicijama u zemljama sa dominantno belačkim stanovništvom.

Autor: Tamara Micković

Foto:Pixabay

Borba crnih žena je veoma teška i specifična jer se njihove bitke za jednaka prava vode na na više frontova: za rasnu, klasnu i ravnopravnost među polovima.

„Crni feminizam je proces samosvesne borbe koja osnažuje žene i muškarce da ostvare humanu viziju društva“ reči su profesorke na Univerzitetu Merilend Patricije Hil Kolins. Ta borba traje već skoro dva veka i njena postignuća vidljiva na svim poljima. Danas postoje mnoge organizacije koje se bave pravima crnih žena, crne žene su aktivne na društvenim mrežama i u javnom životu. Sve je više primera žena koje su uspele da pokidaju okove sterotipa i izbore se za svoje mesto u društvu u kome dominira perspektiva belih muškaraca.

Pored mnogih poznatih crnih žena, možemo pomenuti Širli Čisholm koja je bila prva Afro-Amerikanka izabrana za Kongres i prva koja je bila u užem izboru za predsednika Amerike 1972. godine. Ime Lorete Linč je dosta pominjano poslednjih meseci u javnosti jer je ona prva afro-američka kandidatkinja za ministarku pravde, a poznata je po svojoj pravičnoj, ali oštroj borbi protiv kriminala, pa čak i među političarima. Poslednjih meseci smo se u medijima mogli upoznati sa odlomcima njene biografije u kojoj je borba sa diskriminacijom započeta tokom školskih dana rezultirala njenom pobedom. Takvi primeri upornosti i hrabrosti su sjajne tačke u obilju životnih priča crnih žena koje nisu imale ni približno srećan tok.



Prve naznake razvijanja crnog feminizma bi se mogle vezati za abolicioniste i borbu za prava crnaca u XIX veku. Crne žene su već tada digle glas protiv diskriminacije crnaca i seksualnog iskorišćavanja crnih žena. Cilj je bio rušenje dva glavna stereotipna prikaza crne žene poznata kao Jezebel i Mami. Jezebel je biblijska princeza opisana kao žena sa velikim seksualnim apetitima. Crne žene su u velikoj meri bile seksualno zlostavljane od strane belih muškaraca, pa se razvila arhetipska slika crne žene kao seksualnog objekta. Drugi stereotip o crnkinjama poznat kao Mami predstavlja arhetipnu dadilju, kakvu imamo na primer knjizi „Čiča Tomina koliba“ Herijet Bičer Stoua.

Drugi okidač za veće nastojanje crnkinja da se izbore za svoja prava je u vezi sa pokretom za građanska prava u Sjedinjenim Američkim Državama. Pokret za građanska prava pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka je pokrenuo niz pitanja u vezi sa ravnopravnošću. Aktivistkinje pokreta su se suočile sa diskriminacijim u svojim redovima, jer je borba za ženska prava bila u većoj meri usmerena ka pravima belih žena. Pokret za građanska prava nije pokazao senzitivnost ka specifičnim problemima sa kojima se suočavaju crne žene. Aktuelna feministička misao je problematizovala marginalizaciju žena sa tačke gledišta bele žene srednje klase, pa su iz tog razloga mnoge crne žene smatrale feminizam još jednom belačkom novotarijom bez izgleda da utiče na promenu stvarnog stanja stvari u društvu. Pod uticajem ova dva faktora nastaje otpor prema glavnim tokovima borbe za ravnopravnost u redovima crnog feminizma. Crne žene su bile svesne svoje višestruke marginalizacije za koju glavni pokreti feministkinja i borbe protiv rasne segregacije nisu ponudili rešenje.

Okosnica crnog feminizma je neodvojivost rasne, klasne i rodne diskriminacije. Glavni feministički tokovi su najviše tretirali probleme belih žena i borili se za njihova prava. Borba protiv rasne diskriminacije je, sa druge strane, detektovala u većoj meri diskriminaciju crnih muškaraca, dok su crne žene i tu bile na margini.

Perspektiva crnih žena je teško dolazila do šire publike iz više razloga. Crne žene su imale ograničen pristup obrazovanju i institucijama i zbog svog uglavnom niskog ekonomskog statusa. Događaji kao što je otvoreni otpor mlade crnkinje Roze Parks da se pokori poštovanju pravila po kome su mesta u javnom prevozu podeljena na mesta za putnike bele i crne boje kože je jedan od najpoznatijih sa većim publicitetom. Bile su potrebne godine da se reč obojenih žena čuje glasnije. Danas statua Roze Parks stoji rame uz rame sa najvećim istorijskim ličnostima američke istorije u zgradi američkog kongresa na Kapitol Hilu.

Što se tiče glavnih svetskih tokova feminizma, prvi period se vezuje uglavnom za borbu za žensko pravo glasa, dok se drugi talas fokusira na pitanja reproduktivnih sloboda, porodice, seksualnosti i sličnih pitanja sa kojima se žene susreću svakodnevno. Tek od devedesetih godina se u glavnim feminističkim tokovima javlja osetljivost na mnogostrukost ženskih identiteta i na različitost osnova po kojima su žene obespravljene u različitim društvima. Ovakav pristup nije u vezi isključivo sa feminizmom, već je deo širih teorijskih tendencija u kojima je pažnja usmerena na preplitanje više marginalizovanih identiteta u jednoj osobi.

Senzitivnost ka specifičnostima ženskih realnosti je deo napretka feminističkog pokreta koji je doprineo većoj osetljivosti ka pravima crnih žena. Daleko od toga da su crne žene uspele da se izbore za svoju ravnopravnost i, nažalost, svakodnevno možemo čitati o različitim vidovima njihove diskriminacije. Uprkos tome, glas crnih žena se sve više čuje, mnoge od njih su aktivne u edukaciji i zalaganju za svoja prava. Danas crne feministkinje imaju svoje organizacije ili su deo feminističkih organizacija koje se bave pravima svih žena bez obzira na boju kože. Često ustaju u odbranu diskriminisanih žena. Doba primer je slučaj američke profesorke Anite Hil koja je optužila svog nadređenog za seksualno uznemiravanje. Više od 16 000 potpisa je skupljeno kao znak podrške Aniti Hil, a ceo slučaj je doveo do toga da dosta kompanija uvede treninge i obuke u cilju sprečavanja ovakve vrste uznemiravanja. Zakoni koji su u vezi sa pomenutom tematikom su ponovo preispitani. Slučajevi poput ovog predstavljaju značajan doprinos poboljšanju položaja žena i utiču na one manje hrabre da podignu glas protiv neravnopravnosti.

Borba crnih žena nas podseća koliko je važno za pravu ravnopravnost obratiti pažnju na mnogostrukost identiteta, jer je jedino na taj način možemo ići ka krajnjem cilju, a to su jednaka prava za svaku individuu u društvu.

Tamara nikada ne pokušava da opiše sebe u jednoj rečenici kao što je ova.

Pročitajte i:
Bolest različitosti?
Korak napred za rodnu ravnopravnost
Žene koje su promenile svet

***

Ovaj tekst nastao je našom željom da stvorimo alternativni veb prostor za mlade gde mogu da pišu o svim onim temama koje smatraju važnim, iskreno i bez ograničenja! Ukoliko želiš da i ti budeš član našeg mladog tima i doprineseš razvoju naših ambicija, tvoje ideje su nam dobrodošle! Nije potrebno iskustvo, već samo želja i ideje! CV i jedan tekst sa validnog mejla pošaljite na [email protected] CC [email protected], sa naznakom "Prijava / o ženama". Prijem novih dopisnika vrši se najkasnije svakog prvog dana u mesecu. Otvoreno za sve od 15 do 35 godina. Prijem novih novinara vršimo do svakog prvog dana u mesecu.



Želim povremeno da dobijam mejlove od portala o vestima, najnovijim konkursima i aktivnostima OVDE

Odricanje od odgovornosti

Tweet
Komentari

VESTI