
Autor: Zvončica
Kao pripadniku ljudske vrste, po prirodi nesavršene, ali konstantno (svesno ili nesvesno, voljno ili prinudno) usmerene na dostizanje (nekog) savršenstva, replika: We agree to disagree, iz nedavno odgledanog filma, učinila se, bez preterivanja, kao rešenje svih planetarnih problema. Ali, nažalost, samo u prvi mah. Po starom običaju sagledavam temu iz svih mogućih uglova. I tu nastaje problem. Izgledalo je to, nekako, ovako:
Eureka. Pa naravno, zar ovo nije nešto najpametnije što sam ikada čula. Dobro, nije. Ali je prilično interesantno i zahteva pažnju. Koliko bi se samo rasprava i svađa, ma i ratova, moglo okončati na ovaj način. A tek preduprediti.„Slažemo se da se oko ovoga ne slažemo!” Kratko i jasno. Problem rešen. Zar ne živimo u vremenu kada su sloboda misli i govora dostigle vrhunac? U vremenu kada poštujemo i prihvatamo različitosti, pa i razlike u mišljenju i stavu? Pitam se, a duboko u sebi znam da preterujem. Idealizujem, opet. Daleko smo mi od tog i takvog poretka.
Vraćam se na početak. Koliko god dobro zvučala opcija da sukobljene strane mogu, jedna drugoj, pružiti ruku dostojanstveno, ne zadžavajući animozitet u sebi, i nastaviti sa životom kao da se ništa nije desilo, ne menjajući svoj stav, a poštujući tuđi. To, ipak, nije moguće. Znam ja nas. Mi, ljudi, zaljubljenici u sebe, više od svega volimo da budemo u pravu. Hajde, hajde, ne pravite se da nije tako. Većina se, ne znajući ni sama zašto, drži svojih uverenja kao pijan plota, dok manjina, koja je dva puta merila, a jednom sekla, (opravdano) sebi daje za pravo da ne odustane lako od, u sebi ukorenjenih, vrednosti. Želja, potreba, nagon da i druge ubedimo u nešto, za šta verujemo da je ispravno, postoji u svima nama. Taj sladak ukus pobede kada argumentima i dokazima potkrepiš svoju tvrdnju pred nekim, i taj nema drugog izbora nego da prihvati i shvati da greši. Taj momenat je ključan za tvoje samopouzdanje. Međutim, rastu tvog samopouzdanja je obrnuto proporcionalan pad samopouzdanja drugog. Nismo navikli na win:win situaciju. Uvek je jedan pobednik, a drugi gubitnik. Čak i da se ovaj, uslovno rečeno, gubitnik iskreno složi da je pogrešio, neminovno se stvara jedan međuprostor/distanca - jedno plodno tle za neke nove, buduće sukobe. Fenomen ružičastog slona u sobi. Veliki su oni koji se ne plaše da ne budu u pravu. Ali, i retki.
Stani, nije ni sve tako crno. Postoje stvari koje nisu vredne stvaranja neprijatne situacije, beskrajnog raspravljanja i ubeđivanja. To su one sitnice preko kojih može da se pređe. Onda kada, ti ili taj drugi, procenite da je sve ostalo što imate, vrednije od sebičnog BITI U PRAVU, u tom trenutku. Let’s agree to disagree, and just move on. Stvarno mislim da ovo nekad može biti korisno. U složenim međuljudskim odnosima današnjice, svaki mehanizam eliminisanja jabuke razdora je i više nego dobrodošao. Ali da li se razdor sprečava ili produbljuje? Pitanje je sad. Pretpostavljam da odgovor zavisi od čistoće i iskrenosti odnosa sa osobom sa kojom ne delite isto mišljenje. Ti ljudi mogu biti: članovi vaše porodice, prijatelji, kolege, poznanici, osobe kojima se divite, ali i narcisoidne pojave i nebitne ličnosti. Na vama je hoćete li učiniti ustupak i popustiti, ili nastaviti, dok ne isterate svoje. Mudrost je znati prepoznati kada je vreme da se borbeno istupi, a kada da se dostojanstveno povuče.
Primetili ste. Sve vreme sam se vrtela u krug. Dilema o upotrebljivosti ove replike ostaje do daljnjeg. Ali primenjivaću je, pa šta bude. Ne znam, drugari... mislite o tome.
Always look on the bright side of life... tu du, tudutudutudu.
***
Volite da pišete u slobodno vreme? Želite da vidite svoje tekstove na portalu iSerbia? Nije potrebno iskustvo, već samo želja i ideje! CV i jedan tekst pošaljite na [email protected], sa naznakom "Prijava / novinar". Otvoreno za sve od 15 - 35 godina Prijem novih dopisnika vrši se najkasnije svakog prvog dana u mesecu.
Želim povremeno da dobijam mejlove od portala o vestima, najnovijim konkursima i aktivnostima OVDE