Srbija - Norveška. Prvi sudar

Polećemo. Avion je besprekoran i skroz sređen, ali ono što me oduševljava su duhoviti detalji svuda okolo. Takve su kese za povraćanje na kojima piše Uskoro ćeš se osećati bolje, kesa.

U magazinu aviokompanije sam pročitao da im nove uniforme izrađuje Moods of Norway, pa je i tu došao do izraza humor. Na svim uniformama stoji etiketa:

Napravljeno samo za tebe od strane visokih, plavih, zgodnih momaka

Nisu baš hladni ti Norvežani, a?

Sleteli smo ubrzo, i pored toga što je aerodrom prelep, sa puno detalja u drvetu, odmah me je smorilo da je za nas, „ostale pasoše“, koji nisu EU, ide poseban prolaz, gde je red bio ogroman.
Posle dva-tri minuta, nikoga nije bilo u redu za EU prolaz, i tada su počeli da na taj šalter pozivaju nas „ostale“, kako bismo svi što pre prošli. Ne znam kakva je druga praksa po ostalim zemljama i aerodromima, ali se meni ovo prvi put u životu desilo, i bilo je vrlo lepo u svakom slučaju. Dakle, prvi plus za Norvešku.

Rešio sam da prespavam na aerodromu. Tokom boravka u Oslu ću biti kod domaćina preko kaučsurfinga. Kako ne bih bio teret i dolazio u pola noći čoveku na vrata usred radne nedelje, a kako mi se nije plaćao hostel, rešio sam da prvu noć prespavam na aerodromu.

Malo sam dremnuo kod dela za čekanje kofera pošto se raščistila gužva, ali kada sam ustao da protegnem noge, naišla je službenica i rekla da ne smem da budem u ovom delu aerodroma. To me je malo uplašilo, jer više ni vozova nije bilo ka gradu, a nije mi se šetalo okolo narednih 5-6 sati, niti plaćalo za taksi, ali sam po izlasku iz „nedozvoljene zone za zadržavanje“ naišao na gomilu kafića, i prostor za čekanje odakle se silazilo na perone za vozove. Bilo je malo hladnije tamo, ali mi se sviđala atmosfera. Razni ljudi, mahom mladi, spavaju po uglovima, na podu. Popularno je bilo mesto kod modela aviona-penjalice, koje tokom dana služi kao igralište za decu i prekriveno je onim „gumastim materijalom“ što ga ima i kod nas po parkićima... Tu je baš gomila ljudi u vrćama za spavanje dremala. Ja sam ja želeo da odem još malo dalje, da se izolujem.

Seo sam kod izlaza na peron 11 (što i nije bilo toliko pametno jer je tamo još malo hladnije). Raspakovao sam vreću za spavanje, ušuškao se i dremao u najrazličitijim, neprirodnim pozicijama, trudeći se da „zalegnem“ na veliki backpack i manji ranac, čisto da budem 100% siguran, mada kapiram da nikome ne treba ranac sa 15kg vegetarijanske klope, i 5kg moje drndave odeće.

Oko pola pet sam se definitivno razbudio, i negde tada je naišla devojka iz Hong Konga, koja ide do Osla, pa odatle u neko mesto oko 7 sati vozom, da čuva mesec-dva dete prijateljice. Pitao sam je da li ide na sever ili jug, ona mi reče da je ide na jug, i da je tamo hladnije, pa nisam siguran da li se pogrešno izrazila na engleskom, ili zaista psotoji neko mesto južno od osla, 7 sati daleko, i hladnije. Što se tiče klime, a i nekih drugih stvari, u Norveškoj je sve moguće – to sam saznao negde oko šest ujutru, pošto smo moja nova drugarica iz Hong Konga i ja uspeli da se izborimo sa automatom za kupovanje karata, i dođemo do Oslo S, glavne železničke stanice u Oslu, gde je Norveška popila jedan poveći minus.

Dakle, drugarica otišla na svoju stranu, ja na svoju, tražim mesto da odremam malo. Moj domaćin radi do pet sati, četvrtak je, šest ujutru. Treba napuniti baterije za lutanje gradom i nadoknaditi propušten san sa aerodroma, a ovde je toplo i baš lepo! Velika čekaonica, udobne stolice, zaspao sam u roku od dva minuta (opet preko rančeva).

Neko me drmusa. Žmirkam i otvaram oči, onako bunovan, čovek ima fluorescentni prsluk, obezbeđenje stanice. Gledam ga zbunjeno trenutak-dva, i on promrmlja da sam zauzeo dva mesta. Sad, čekaonica jeste bila poluprazna, i svakako je bilo mnogo stolica okolo, ali uprkos tome što je malo reći da mi nipošto ne prija da me neko tako drmusa i budi – ima pravo. Jedna stolica po osobi – to je ok politika. Možda naiđe gužva dok ja spavam, možda bude trebalo to jedno mesto. Izvinim se ja, on kaže uredu, i ode svojim putem. „Prepakujem“ se, sada zauzimam tačno jednu stolicu, veliki ranac pod nogama, manji u krilu, još sam uspeo i da se umotam ponovo u vreću za spavanje – milina.
Međutim! Opet mene neko drmusa... Ovog puta novo lice (posle sam gledao na sat, nije prošlo ni pola sata od onog prošlog lika). Na norveškom mu govorim zbunjeno da ima dovoljno prostora pored mene, da sedim na jednoj stolici, i da ako neko hoće, može pored mene sesti bez problema. On mi odgovara, ne sme ovde da se spava. I onda (na engleskom) dodaje: ovo nije hostel!
Zatim nastavi da budi sve ljude okolo, nekog starijeg čoveka, grupicu drugih ljudi... ide redom, i budi sve ljude koji su zadremali. Nije još uvek ni sedam.
Stariji par preko puta mene me posmatra kako unezvereno gledam šta se dešava. Sretnu nam se pogledi, oni slegnu ramenima, ja slegnem ramenima...

Kako vreme prolazi, bes raste u meni.
Koristeći se besplatnim netom na stanici (to im je plus), žalim se po fejsbuku, čak mi i prijateljica Norvežanka kaže: „Next time you should go all Balkans on him!“
Posle toga nalazim fejsbuk stranicu Oslo S, ostavljam im besan komentar – neko možda dođe u 4 ujutru, a čeka na voz u 7, zašto ne bi smeo da drema... čak kažem da je to nešto skoro pa fašistički i da nemaju pravo da se tako ponašaju... Najgore od svega, a sad možda i malo smešno, njihov moto je „Više od stanice“.

Svega ovoga sam se setio dva dana kasnije, kada sam na trotoaru glavne ulice Osla pročitao jedan od omiljenih citata Henrika Ibsena: Norveška je slobodna zemlja, naseljena neslobodnim ljudima.


I da se razumemo, ne lupam zaista minuse ili pluseve Norveškoj ili Norvežanima (kao uostalom ni Srbiji ili Srbima) na osnovu pojedinačnih događaja i ljudi. Zanimljivije mi je bilo tako pisati, možda dinamičnije...

Što se pomenute slobode tiče, na toj istoj ulici sam stajao dan kasnije, na događaju koji je kod nas „događaj visokog rizika“, sa još preko 12000 ljudi, i skoro sasvim bez policije (barem ja nisam uspeo da vidim više od 7-8 policajaca).

Ali to je već priča za sledeći put.

Da se iskupim za one poene, evo paklice od moje drugarice iz Hong Konga: 2751.jpg