
Autor: Ivan Lalić
FOTO: Timeinc
– Mislila sam da se nećeš pojaviti posle poslednje seanse.
– Trebalo je imati dosta... smelosti da opet dođeš ovde, Holivude. I to treba pohvaliti.
– Petica za hrabrost.
– Bravo!
– Nešto si mi ćutljiv. A i smeškaš se. To može da znači samo jednu stvar.
– Da, ima za nas nešto posebno.
– Nešto čime će nas zaseniti.
– Nešto nezaboravno...
– ... kvalitetno...
– O, dosta već jednom sa tom neizvesnošću. Želim da ga čujem šta ima da kaže.
– Pustite Holivud da kaže šta ima.
– Da, oslobodite Holivud.
– Holivud, Holivud!
– U redu je, devojke. Američka fabriko iluzija, podijum je vaš.
– Hvala, kritiko. Mislio sam da Francuskinja i Engleskinja neće nikad zaćutati.
– Pretvorile smo se u uvo.
– Elem, poslednji film koji sam vam pripremio za ovu jesen dolazi iz pera jednog od mojih najvećih sinova poslednje dve decenije. Nažalost, posrnulog, ali sa ovim ostvarenjem ponovo vaskrslog!
– Moraš biti malo precizniji...
– Da, ima dosta takvih...
– Daj nam neki nagoveštaj.
– Stasao je devedesetih i prva tri-četiri filma bila su mu odlična. Mada se koplja oko njegovog prvenca i dalje lome, meni je čak i on bio odličan.
– Bilo je par takvih u to vreme.
– Da, i ti si tada iznedrila Gaja Ričija.
– Eh, ta Madona. Žene uvek pokvare sve. Nego, nazad na tebe, Holivude.
– Kao što rekoh, odlično je počeo. Redefinisao je triler, vratio horor u mejnstrim na velika vrata. Mračan je, krvav, neretko morbidan...
– Ako je onaj na kojeg mislim, on ti je baš posrnuo u ovom milenijumu.
– Ne sporim da nije na nizbrdici, ali...
– Izvini, Holivude, Dejvid Finčer odavno nije na nizbrdici. On je u ekspresnom liftu koji hrli naniže u slobodnom padu. Bez kočnica.
– Pre bih rekao da je njegov lift zaglavljen. Beznadežno zaglavljen.
– Ono što nisu zaglavili „Zodijak” i „Bendžamin Baton”, zakucala je „Društvena mreža”.
– Ne sporim.
– Izvini, nisam te čuo, Holivude. Šta si upravo rekao?
– Kažem da to nije sporno.
– O, molim vas, kritiko, ubeležite ovaj datum u kalendar svetske kinematografije. Amerikanci su konačno priznali da nisu savršeni.
– Nema potrebe za tolikom zajedljivošću i pravljenjem spektakla. Holivude, odlično napreduješ. Molim te, nastavi.
– Kao što rekoh, Finčer je bio na nizbrdici, koju je samo donekle usporio davanjem svog pečata „Kuli od karata”.
– Odlična serija. Odlični glumci.
– Devojke, ne skrećite temu.
– Izvinjavamo se. Molim te, nastavi.
– Kao što rekoh, izlet na televiziju ga nije sasvim oporavio. Njegov novi film, međutim, na najboljem je putu da učini upravo to.
– „Nestala”?
– Da, pravi „finčerovski” triler. Mračan. Spor. A napet. Sa originalnim zapletom. I sjajnim obrtom na kraju. Bolestan. Odlično odglumljen.
– Nadam se da misliš na Rozamund Pajk, pošto je ona istinski perfektna kao potpuno poremećena domaćica.
– Da, u ovoj konkurenciji je to možda čak vredno i „zlatnog dečaka”. A nominacija ne sme da dođe u pitanje.
– Drago mi je da se najzad u nečemu slažemo.
– Samo polako, kalifornijski momče. Rozamund ne sporimo, jer tu nema šta da se spori.
– Ali glavnu mušku rolu...
– Uf...
– Šta reći za tog Afleka?
– Možda da je to najgori glumac u celokupnoj tvojoj istoriji, Holivude.
– Čovek je beznadežan, čak i u ulozi ne preterano inteligentnog beskičmenjaka koji vara svoju naizgled savršenu suprugu sa Emili Ratajkovski.
– Nije u stanju čak ni da stoji pravo i ne radi ništa u sceni.
– Ako izuzmemo uvodnih nekoliko minuta i onih par vrcavih dijaloga sa Rozamund, čovek skoro i da ne postoji u dva i po sata celuloida.
– I samo da znaš, nećeš nas zavarati ni sa kakvim nominacijama za nagrade. Ona bruka sa „Argom” je možda i najveća u tvojoj novijoj istoriji. Skoro kao ona sa „Katancem za bol”. Ta tvoja politička korektnost će te na kraju koštati glave, Holivude. I tebe i gospođu sa notesom koja vodi ove seanse.
– Hoćete da kažete da sam i ja doprinela ovom posrnuću?
– Nego šta, kritiko. Da ti nisi odobravala i glorifikovala svako božije mediokritetno parče filmske trake iz El-Eja, sada ne bismo vodili ovu diskusiju.
– I sada ne bismo veličali jedan sasvim prosečan film kao povratak nekada sjajnog reditelja na staze stare slave.
– Mogli bismo da razdvojimo korektnu atmosferu, dašak tenzije i prstohvat morbidnosti koji u sebi nosi „Nestala” od one oluje pomenutih dramskih elemenata u „Borilačkom klubu”, „Sedam” i „Igri” i producentski pokasapljenom trećem delu „Osmog putnika”.
– Ču, oluje. Tornada.
– Ovde sada imamo samo povremene daške, poput scene ubistva u krevetu. Dokaza da je onaj stari Finčer ipak tu, živ i da se bori protiv neumitne matice mejnstrima.
– Ali samo pasivno. Da je bio iole aktivan, preokret na kraju filma bi bio bolje sakriven.
– I potpuno iskorišćen u svom, inače kvalitetno zamišljenom konceptu.
– Šta bi bilo, kad bi bilo.
– Da, nažalost.
– Nešto je baš tiho ovde. Mi se zapričale, pa nismo ni primetile da smo ostale same.
– Oboje su otišli.
– Da ne kažem: „Nestali”.
– Ta ti je dobra.
– Hoćemo i mi?
– Mogle bismo. Mislim da ni Holivud, ni njegova posilna, svetska filmska kritika, neće skoro vratiti.
– Posle tebe.
– Hvala, oduvek si bila kavaljer.
– Ne zaboravi da ugasiš svetlo. Ipak si poslednja koja izlazi.
– Znači, ovo je kraj?
– Bojim se da jeste.
– A sad adio, američki mejnstrim filmu. Bilo je lepo poznavati te. Možda se i sretnemo ponovo.
– Ko zna kad i ko zna gde...
Betonski pastir čuva svoju ogradu, a velegrad ga zove na svoje visoke platforme.
***
Ovaj tekst je nastao našom željom da mladi, koji imaju šta da kažu i doprinesu informisanosti i edukaciji naše omladine, prenesu svoje ideje i saznanja. Ukoliko želiš da i ti budeš član našeg mladog tima i doprineseš razvoju naših ambicija, tvoje ideje su nam dobrodošle! CV i jedan tekst pošalji na [email protected] uz Cc na [email protected], sa naznakom "Prijava / novinar". Otvoreno za sve od 15 do 35 godina. Prijem novih novinara vršimo do svakog prvog dana u mesecu.
Želim povremeno da dobijam mejlove od portala o vestima, najnovijim konkursima i aktivnostima OVDE
