Tweet
Pre par dana sam imala, iz sadašnje perspektive, vrlo komičnu situaciju. Vredno sam radila na pripremanju svog ispita, a kada sam prešla svo gradivo i kada je došlo vreme za završno obnavljanje počela sam da se bavim ne baš racionalnim mislima. Počela sam sebi na prepad da postavljam koje kakva pitanja o gradivu i sve više bila ubeđena da ni rečenicu iz tekstova nisam naučila. Na kraju sam čak dovela u pitanje svoje kognitivne sposobnosti, da stvar bude još gora! Naravno, panika je rasla svakom samopretnjom da to što mi se dešava ne sme da mi se dešava. Osoba koja je u tim dramskim momentima uspela da me umiri, svakako je trebalo da me tada snimi, pa da mi pusti taj snimak odmah nakon što sam na ispitu perfektno izdeklamovala odgovore na ispitna pitanja.

Autor: Marija Mitrovanov

Ova moja kratka autobiografska priča može da posluži kao dobar primer za situacije u kojima se gotovo svi kad-kad nalazimo. Analizirajmo situaciju tako što ćemo da je razložimo na one ključne delove, da bismo sve to zajedno upakovali u jednu finu i smislenu dijagnozu koju ja volim da predstavim formulom – rast nesigurnosti je obrnuto proporcionalan rastu samopouzdanja. Dakle, najpre imamo situaciju gde je osoba (u ovom slučaju ja) prešla gradivo predviđeno za ispit. Pozadina toga je da je pritom marljivo radila na zadatoj materiji. Dakle, zaključak je, nemoguće je da osoba ništa nije naučila. S druge strane, osoba je ubeđena da nije zapamtila ni rečenicu iz tekstova i stoga počinje da sumnja u sebe i svoje sposobnosti. Veoma suprotstavljene činjenice koje referiraju na jednu te istu osobu. Ako se uzmu u obzir objektivne činjenice, kao i sam završetak priče (da je osoba postigla uspeh na kraju), očigledno je da je došlo do veoma iracionalnog subjektivnog stava. Zašto?

Osećaj sigurnosti je direktno povezan sa osećajem samopouzdanja. Nesigurni smo kada nam nije izvesno kako će se stvari odvijati, a mi imamo udela u tome. Naš trud je posledica želje da sve na kraju bude u redu, a pošto u takvim situacijama sebi verujemo najviše, preuzimamo odgovornost da sve zavisi od nas. Stoga, spremni smo da učinimo sve što je u našoj moći kako bismo svakim svojim atomom snage povećali šansu za konačni ishod. Međutim, činjenica da ne zavisi sve isključivo od nas otvara nam mogućnost da postoji još nešto u šta mi nemamo uvid. Svest o tome da nemamo uvid u sve aspekte koji određuju našu buduću situaciju čini nas nesigurnim. Upravo tu nastupa pad samopouzdanja.

Padom samopouzdanja saleću nas misli koje su tipične za paničarski strah. Otuda i sve one izjave koje, posmatrane iz objektivnog ugla, nemaju nikakvog smisla, jer se ne uklapaju u kontekst situacije. U tim trenucima, ne dozvoljavamo sebi da budemo loši, da pogrešimo, da nas delovi našeg organizma koji su zaduženi za naš projekat izdaju. Otkud nam pravo da sebi tako nešto ne dozvolimo? Zar time ne činimo dehumanizaciju samih sebe? Zabranjujući sebi pogrešku i po neko zakazivanje svojih sposobnosti pretvaramo sebe iz čoveka u robota. Takođe, zar nije krajnje vreme da prihvatimo to da ne možemo da imamo uvid u svako stanje stvari (i još gore, unapred)?

Upravo to što nam izaziva osećaj straha i nesigurnosti nam omogućava da se snalazimo na licu mesta, učimo putem pokušaja i pogreški i na kraju krajeva, stičemo iskustvo. Stoga, zaključujem da nije nesigurnost kao takva ono što nam oduzima samopouzdanje, već naše dozvoljavanje da nesigurnost uzme maha time što sebe ograničavamo za neke ljudske stvari (kao što su greška, neznanje, potencijalni neuspeh...). Mislim da je u redu da ponekad sami sebi kažemo: „U redu je“.

***
Volite da pišete u slobodno vreme? Želite da vidite svoje tekstove na portalu iSerbia? Nije potrebno iskustvo, već samo želja i ideje! CV i jedan tekst pošaljite na [email protected], sa naznakom "Prijava / novinar". Otvoreno za sve od 15 - 35 godina Prijem novih dopisnika vrši se najkasnije svakog prvog dana u mesecu.

Želim povremeno da dobijam mejlove od portala o vestima, najnovijim konkursima i aktivnostima OVDE

Odricanje od odgovornosti

Tweet
Komentari

VESTI