Adam Pantić: Umetnost mi je dala sve o čemu sam sanjao
Privatna arhiva

Kako je došlo do toga da nakon višegodišnje službe, napustite vojsku i čin podoficira i odlučite se za upis umetničkog fakulteta?


Ovo je pitanje koje su mi do sada najčešće postavljali. Svestan sam da je ljudima pomalo čudan sled stvari, ali to je samo zato što imaju predrasude i ne poznaju vojnike. Ja nikada nisam pitao nekog ko je završio Likovnu akademiju, zašto radi na benzinskoj pumpi. Priroda je nešto što nosimo rođenjem, a kada će se i kako ispoljiti to niko ne zna. Posao koji obavljamo je nešto sasvim drugo. Bela Hamvaš je bio anatemisan od režima, radio je svakojake poslove da bi preživeo i postao jedan od kreativnijih filozofa dvadesetog veka. On je rekao da nije važno delo, već realizacija verodostojnog bivstva...


Predajete Litografiju na grafičkom odseku Fakulteta likovnih umetnosti. Kako posmatrate litografiju i po čemu se ona izdvaja od drugih grafičkih disciplina? 


Litografija se ne izdvaja od drugih disciplina. Kada posmatramo istoriju grafičke prakse, ona je najmlađa disciplina koja je donela revoluciju industrijske štampe razvojem rasterske slike. Fenomen rasterske tačke i binarni jezički ključ je mene odredio prema ovom polju iz koga i dalje crpim životne ideje.


Bili ste na rezidencijalnom boravku u Nju Meksiku u Tamarind institutu, jednom od vodećih centara za litografiju, kako opisujete to iskustvo?


To je kao kad noću teleskopom posmatraš Mesec, a onda odeš na Mesec. Posle toga ne možeš biti isti čovek ni da hoćeš, sve se promeni. Tamo shvatiš šta je kultura i produkcija umetničkog grafičkog lista. Zašto se radi, kako se radi itd. Jednom rečju, naučio sam da grafičkom listu odredim realne dimenzije u svakom smislu. To je jedan od razloga zašto mi je teško da gledam našu profesionalnu scenu, koja lebdi u vazduhu u mehuru od sapunice.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

Opišite nam kako je došlo do toga da počnete da se bavite poslastičarstvom, kao i kada ste odlučili da svoju umetničku praksu proširite na to polje. Šta je Đulistan?


Đulistan je stara persijska reč i označava baštu u kojoj se uzgajaju ruže. Đulistan koncept je metafora koja označava mesto u kome se neguje umetnička duša. Kako sam se proširio na polje poslastice? Isto onako kako sam se proširio iz vojnika u umetnika. Vidite, sada sam ponovo vojnik. Krug se zatvorio. Problemi su sa terminima. Kad kažete poslastičarstvo, svi prvo pomisle na šampite, a za mene je ovo polje filozofije koje određuje supstancu i prirodu procesa baš kako ju je opisivao Rudolf Štajner u svojim brojnim predavanjima i esejima.


Jedan ste od inicijatora umetničkog projekta Srpsko-Američki kuvar u kom ste sarađivali sa američkom umetnicom Melisom Poter. Kako opisujete tu saradnju?


Nisam bio inicijator tog konkretnog projekta već Pulp and Pastry, ali učestvovao jesam. Više godina sam imao intenzivnu saradnju sa umetnicom i profesorom Melisom Hilard Poter. Saradnju smo kapitalizovali Fulbrajtovim programom u Sarajevu sa pomenutim projektom. Jako mi je značila ova saradnja jer sam video kako funkcioniše industrija uticaja u zemljama trećeg sveta. Ovo iskustvo za mene je bilo otrežnjujuće i katarzično. Nakon toga odlučio sam da se ponovo vratim u šumu odakle sam i došao pre mnogo godina, jer mislim i osećam da mi je tamo mesto.

Performans je važan segment vašeg rada. Bili ste učesnik Svetskog kongresa Međunarodne federacije za pozorišna istraživanja i izveli performans Maraton (Konje ubijaju, zar ne?) u kome ste trčali u krug pet sati bez pauze, dok je u pozadini išla projekcija istoimenog filma. Šta vas je motivisalo za to?


Ne volim sebe da vidim kao performera jer to odvuče ideju na potpuno pogrešnu stranu. Fenomenologijom pokreta se bavim na rudimentarnom nivou. Seckanje luka ili trčanje za mene je isto, samo je forma malo drugačija, a ja jesam opsednut teorijom forme. Tema konferencije su bile Migracije. Ja sam video subjekat S koji iz tačke A beži u tačku B u potrazi za smislom. Kad bude stigao u tačku B videće da tu smisla nema, pa će....? Ja sam istrčao maraton u krugu prečnika pet metara i to je trajalo nekih pet sati. Čovek će obično reći, budala, trči u krug... znači smisla nema. To je pozicija iz koje sam krenuo i našao smisao tamo gde ga nema. 


Film Konje ubijaju, zar ne? je alegorija. U isto vreme je film koji mi je kao srednjoškolcu otvorio pitanje smisla života. Imao sam šesnaest godina i baš me je potresao. Posle četrdeset godina ja sam potresao njega, sad smo jedan-jedan.


„Teorije grafa i kreativne analogije“ naziv je radionice koju ste vodili u okviru Letnje umetničke škole u Petničkoj istraživačkoj stanici. Neobičnost te radionice odlikuje se u predavanjima studentima koja ste izvodili kroz performanse, spojili ste principe nomadizma, kulinarstva, nauku i umetnost. Šta su bili vaši ciljevi? Kakvi su vaši pedagoški principi?

Petnica je nešto najlepše što mi se profesionalno desilo poslednju deceniju. Omogućila mi je da se vratim na početak - u pećinu. Da budeš ono što jedino jesi - Homosapiens. Da osetiš neposredno razmere trojnog principa, čovek-nebo-zemlja. Da odrediš najmanji mogući sadržalac svega postojećeg.

U apstraktnom smislu to je predstavljeno prostim grafom od tri tačke. Po definiciji, graf je geometrijska apstrakcija objekta i tu počinje magija apstraktnog mišljenja. Kao i mitsko mišljenje nema ograničenja i prolazi transverzalno kroz svako polje čovekovog iskustva. Cilj radionice je bio obogatiti akademski princip saznavanja za onaj izvorni, intuitivni odnos čoveka i prirode, gde je umetnost sredstvo da se zabeleži i reprodukuje iskustvo.


Privatna arhiva
Privatna arhiva

Nomadizam je drugo ime za graf teorije, jer optimizuje osnovne principe ekonomije zajednice (grupe) težeći harmoniji sa ambijentom. Teško je naći dobar termin koji opisuje to mnoštvo značenja trivijalnih radnji. Meni je omiljeni pojam totalna umetnost. Ona je pre svega ontološka. Može biti i zanimanje i profesija, ali tek negde u trećem planu. Što se pedagoških principa tiče mislim da ih nemam, ili ako ih imam oni baš i nisu pedagoški. Imam samo jedan cilj u pedagogiji a to je da se pobrinem da student preživi mene, jer ako preživi mene možda će preživeti i život. U suprotnom, izvesno je da će otići u penziju sa šezdeset i pet godina.

Pišete kratke priče, kada možemo da očekujemo vašu knjigu i šta će nas u njoj čekati?


Ne pišem kratke priče. To što sam ilustrovao svoju autobiografiju u desetak kratkih priča, ne daje mi pravo da koristim ovu kvalifikaciju. Ljubitelj sam komprimovane kratke forme. Nemam koncentraciju za romane. Trenutno radim na seriji radova u papiru koja će pratiti umetnikovu knjigu u kojoj su sabrane priče. Zanima me samizdat i umetnikova knjiga kao forma, i mislim da ću se u vremenu koje dolazi više baviti kombinacijama teksta i slike.

Inspirisan sam knjigom Pesme nevinosti i iskustva Viljema Blejka.


Kako je biti čovek koji se ne drži ustaljenih konvencionalnih formi i ne postavlja sebi granice? Koliko lošeg, a koliko dobrog vam je donelo praćenje svoje intuicije u društvu koje ne razvija dovoljno osećaja za individualnost? 


Ja jesam slobodan čovek. I to jeste danas retko. Ali za to nije kriva vlast ili briselska birokratija. Svako je kriv za sopstveni neuspeh. Svako može biti slobodan kad bi uspeo da prevaziđe palanačku uskogrudost. Umetnost mi je dala sve o čemu sam sanjao, a i ja sam sebe celog založio njoj. Moje ponašanje nije mi donelo ništa loše, jer se ne upravljam akademskim kriterijumima sticanja privilegija. Naprotiv, stekao sam mnogo realnih prijateljstava, sa realnim ljudima koji žive u realnom svetu.