Foto: Facebook
Ana Kotur je dobitnica UNICEF-ovog specijalnog priznanja za novinarski doprinos promociji i zaštiti prava deteta u BIH za 2014. godinu. Od oktobra 2015. godine volontira u advokatskoj kancelariji kao pripravnica, a smatra da volontirati znači sebe uložiti u svrhu nečeg boljeg i kvalitetnijeg.
Za iSerbia portal, Ana Kotur je krenula od svog interesovanja za novinarstvo.
S obzirom na to da si završila Pravni fakultet otkud to da si se zainteresovala za novinarstvo?
Jezici su mi oduvijek 'išli', što je negdje podrazumijevalo da baratam novinarskim žanrovima, jer mi osnove učimo u okviru jezika. U srednjoj školi sam imala nekoliko tekstova za školske novine, nešto sam pisala i za fakultetski časopis, a onda, pred sam kraj fakulteta, pojavio se oglas za posao novinara/ke u okviru Projekta IN – Implementacija UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom u BiH, na portalu ukljuci.in. Tema izvještavanja je bila samo osobe sa invaliditetom, sve vezano za našu svakodnevicu, probleme i predrasude sa kojima se suočavamo u društvu i slično, ali iz drugačijeg ugla – ugla mogućnosti. Tako sam i danas tu i vjerujem da neću u skorije vrijeme od ovoga odustati.
Da li voliš da volontiraš i gde si do sada volontirala?
Volontiranje, kao osoba sa invaliditetom, koristim kao priliku za dokazivanje i pokazivanje koliko bi osobama sa invaliditetom trebalo pružiti priliku koja nam je najčešće od strane društva uskraćena. Volontiram u advokatskoj kancelariji kao pripravnica od oktobra 2015. godine, a prije toga sam imala priliku volontirati kroz različite projekte: u domu za stara lica, u okviru novinarskog angažmana na različitm događajima koji su mogli da se tiču osoba sa invaliditetom, u okviru obilježavanja značajnijih datuma za osobe sa invaliditetom. Volontirati znači sebe uložiti u svrhu nečeg boljeg i kvalitetnijeg- bar onako kako ja to vidim.
Iz čega se sastojao tvoj novinarski doprinos promociji i zaštiti prava deteta u BiH?
U okviru portala ukljuci.in kontinuirano smo izvještavali o djeci sa poteškoćama u razvoju, posebno se osvrćuću na mehanizme koji su potrebni da bi se promovisala i zaštitila prava djeteta, a izvještavanje je u smislu tehnike i principa težilo najboljem interesu djeteta. Pričali smo o mogućim sistemskim rješenjima, pričali smo o značaju porodice za svako dijete, uključujući i djecu sa poteškoćama u razvoju, te o pravu na djetinjstvo i istraživanje načina da svako dijete dostigne svoje mogućnosti i ostvari svoje želje.
Da li misliš da je neophodno dodatno osnažiti decu i mlade sa smetnjama u razvoju kako bi na taj način brže i bolje reagovali na promene u društvu?
Osnaživanje djece i mladih sa poteškoćama u razvoju odvija se proteklih decenija. Međutim, uporedo sa tim išao je i proces rušenja sistemskih postavki, na način da smo pristajali na humanitarnu pomoć koja je trenutno gasila požare. Kad nekom date paket pomoći, njemu više ne znači ništa što je neophodno da dugoročno zajedno radite na tome da niko više ne dođe u situaciju da zatreba humanitarnu pomoć.
Pritom, ne želim zvučati kao da zastupam neku utopiju, već kao neko ko želi suštinske izmjene percepcije osoba sa invaliditetom. Osnaživanje mora biti daleko konkretnije, sa mnogo boljim projektnim rezultatima i usmjereno na razvoj ključnih alata neophodnih za učešće na svim poljima u društvu. Ti alati i sposobnosti moraju nadmašiti pitanje invaliditeta.
Koliko misliš da je važno stručno se usavršavati i da li planiraš pohađanje kurseva iz oblasti psihologije?
Psihologija je nešto što me veoma interesuje i gdje god dobijem priliku, koristim za neko usavršavanje u tom smjeru. Nakon fakulteta, završila sam i menadžment ljudskih resursa, što je u velikoj mjeri zasnovano na psihologiji i međuljudskim odnosima u sferi rada. Generalno, psihologiju moramo poznavati za kvalitetnije odnose i na svakodnevnom nivou, prevazilaženje problema i rješavanje dilema.
Stručno usavršavanje pozdravljam na svim nivoima, jer bez toga nema ostvarivanja ciljeva. Svako usavršavanje, ako dobro izaberemo, ne svaštarimo i ne rasipamo nepotrebno energiju, donosi rezultate koji se jako dobro uklapaju u mozaik ostvarenih ličnosti. Mislim da mladi ne koriste dovoljno mogućnosti koje im stoje na raspolaganju, odnosno ne shvataju značaj neformalnih edukacija.
Deca, ali i osobe sa poteškoćama u razvoju svakako da imaju pravo na slobodno izražavanje, kretanje i prisustvo u medijima. Da li misliš da je ovo u svakoj državi marginalizovano?
Stepen marginalizacije u društvu svake osobe sa invaliditetom kao primaoca, kreatora i učesnika u širenju informacija u velikoj mjeri zavisi od stepena razvoja društva. Ako neko društvo mehanizme plasiranja informacija prilagodi osobama sa oštećenjem vida, na način da ih dostavlja na Brajevom pismu ili u elektronskim formatima koji su lako prevodivi i čitki putem specijalizovanih čitača, znači da je prepoznalo specifičnu ciljnu grupu onih koji konzumiraju informaciju, ali to čine na specifičan način i da su istražena tržišta kojima se neka informacija obraća.
Nasuprot tome, balkanska društva i države, odnosno mini države stvaraju prosječnog pripadnika zajednice i sve nastoje njemu podrediti, pa je i marginalizacija osoba sa invaliditetom svih starosnih grupa i drugih karakteristika veća. Međutim, ključno pitanje je koliko radimo na smanjenju marginalizacije i većem poštovanju prava osoba sa invaliditetom na učešće u stvaranju, širenju i konzumiranju svih vrsta informacija. Mislim da smo tu još uvijek na niskom nivou, te da je put koji nas čeka u ovom radu poprilično trnovit i težak.
Svakako je da se rađa mržnja prema državi isto koliko i prema društvu u kojem se krećemo, ali me zanima u kom periodu života se čovek oslobađa od te mržnje i straha da li će biti prihvaćen?
Rekla bih da je mržnja jako teška riječ. Bojim se da je to određeno nezadovoljstvo izazvano nedostatkom odgovornosti određenih struktura društva u pogledu pitanja koja direktno dotiču određenog čovjeka. Pošto pojedinac najčešće biva izopšten od zajednice jer ukazuje na problem i da rješenje koje se odnosi na problem nije primjenjivo na sve u društvu, frustracija položajem raste.
Sa druge strane, bojim se da se više bavimo posledicama nego uzrocima nekih pojava, pa i da zaboravljamo da, ako smo ćutali dok su loša rješenja nastajala i dok smo propuštali da učestvujemo u stvaranju boljih rješenja, i sami snosimo dio odgovornosti za stanje u kojem se nađemo.
Kad shvatimo da sve što se dešava, u nekoj mjeri dotiče i nas i da će nas u nekoj fazi života doticati, te da ne možemo biti inertni, kad postanemo proaktivni i kad se uključimo u kreiranje boljeg u društvu čiji smo dio, svi strahovi i negativnosti padnu u drugi plan. A za to, za bolje – treba nam obrazovan/a, svestran/a, principijelan/a pojednac/ka.
Ana, druželjubiva i radoznala studentkinja; voli da piše, vodi intervjue, istražuje i pohađa razne edukativne kurseve.