Anđela je pravi primer kako su društvene mreže odličan medijum za prenošenje dobrih poruka i stvaranje podstreka kod ljudi za promenama. Ona nas svojim primerom navodi da razmislimo o svojim navikama i uticaju na životnu sredinu, ali nas i svakodnevno inspiriše kako da te navike promenimo na bolje. Glavna parola kojom se Anđela vodi je je povezivanje velikih ekoloških problema sa malim obrascima ponašanja pojedinca, u vidu eko navika. Na akcije čišćenja je išla još odmalena, učestvovala je na brojnim ekološkim manifestacijama a magistrirala je Politikologiju – smer Ekološka politika. Anđela je i aktivista nevladine organizacije Eco Logic, osnovane 2014. godine. Ova mlada devojka puna poletne energije nam odgovara na pitanja o počecima, izazovima, ali i greškama i kako ih ispraviti.
Šta je bio presudni momenat za tebe da počneš da obraćaš pažnju kako tvoji postupci deluju na prirodnu okolinu?
U sredini u kojoj živimo rasprostranjeno je uvjerenje da se ništa ne može promijeniti dok ljudi na rukovodećim pozicijama ne promijene pristup određenoj temi. Takav stav, u kombinaciji sa činjenicom da na ekološke probleme nailazimo na svakom ćošku, učinio me je ljutom. Iz te ljutnje izrodilo se pitanje: pa čekaj, šta je ono što mogu da učinim, da je dobro za životnu sredinu, a da ne iziskuje ičije odobrenje, već samo moj trud i eksperimentisanje? I tako se rodilo moje interesovanje za ekološki odgovorne načine življenja, iliti eko navike. Vremenom sam istraživala i došla do brojnih dimenzija ovakvog životnog stila: zelene mode, ishrane, transporta, kupovine, poslovanja, putovanja, a njegov bitan segment je pitanje stvaranja otpada.
Kada je konkretno ova navika u pitanju, prvo sam sebi ambiciozno zacrtala da ću da živim zero-waste životom u 2018. Te sam godine količinu otpada koju proizvodim značajno smanjila, ali nulu nisam dostigla, te sam, bogatija za jedno značajno iskustvo o tome šta od zero-waste principa funkcioniše na našem podneblju a šta ne, promijenila pristup temi. Sada živim najbolje što mogu u porodičnom domaćinstvu koje i dalje generiše otpad, ali u mnogo manjoj količini nego što je to slučaj u prosjeku.
Master sam upisala jeseni 2017. godine, i to je bio logičan korak u nadogradnji mog interesovanja za zaštitu životne sredine. Na akcije čišćenja sam počela da idem kao dijete, a u ekološkim manifestacijama da uzimam učešće još kao srednjoškolka. Kao neko ko je diplomirao novinarstvo, željela sam da imam teorijsku osnovu za sve ono čime se rado bavim u praksi. Danas volim da se šalim da je moj život zapravo laboratorija u kojoj eksperimentišem kako bih imala o čemu da pišem i predajem.
Kako ljudi reaguju na sam koncept low waste-a? Koji je najbolji način da se edukuju?
Najčešća prva reakcija je da je sve to lijepo, ali da mi nemamo infrastrukturu za takve poduhvate, da je to za skandinavske zemlje. Onda, kada malo detaljnije uđete u razgovor, shvatite da su ljudi radoznali, ali da opet pronalaze ono ali: da neće oni biti dobri u tome, da neće biti savršeni, da nemaju dovoljno novca, da nemaju vremena, da ne mogu da dostignu nulu otpada, da ima ko time da se bavi jer oni imaju prečih stvari na pameti… Zato je pristup neizmjerno važan. Svaku od ovih reakcija treba saslušati i iz njih izvući različite pristupe za različite tipove osoba. Iz mog iskustva, neizmjerno je bolji ishod ukoliko započnete razgovor sa temom smanjenja otpada prije nego li eliminacijom.
Osnovni koraci su pojašnjenje zašto reciklaža nije rješenje i koliki je značaj prevencije stvaranja otpada. Način života s minimalnim otpadom treba predstaviti kao društveno angažovan poduhvat koji je ujedno polje za kreativne eksperimente i istraživanje sopstvene snalažljivosti s onim što imamo, uz uštedu vremena i novca. Važno je predočiti da cilj ovih izmjena nije odmah postići savršen ishod (iako bi to bilo sjajno!), već svakoga dana, postepeno, davati svoj doprinos zaštiti planete. Biće dana kada ćete izbjeći sve zamke plastike i papira za jednokratnu upotrebu, a biće i onih, kada ćete, previše umorni da bi mislili, a kamoli kuvali, naručiti picu na kućnu adresu. Konstantno treba naglašavati da nakon ovih drugih situacija ne treba odustajati.
Koji je tvoj savet - od čega treba početi?
Preporučujem svima da naprave listu sa dvije kolone: u jednu će ići navike za izbjegavanje otpada, a u drugu one kojima se proizvodnja otpada svodi na minimum. Neće isto izgledati lista mene u Podgorici, nekog u Beogradu, i nekog u Kopenhagenu, zato volim ovakav pristup koji uzima kontekst u obzir.
Osnovna dobra navika za izbjegavanje otpada je nošenje cegera, i to ne samo u kupovinu, već i na put (da biste u njih spakovali garderobu za pranje, cipele i sl.), trening (oprema i/ili patike), ali i u kući (npr, crni luk držimo u cegeru od jutanog kanapa). Posebna dimenzija trgovine u platnenim vrećicama je kupovina robe na mjeru; dobra mjesta za početi su prodavnice zdrave hrane, gdje su najčešće dostupni čaj, mahunarke, žitarice, orašasti plodovi i začini bez ambalaže. Potom, tu je “Molim vas, bez slamčice” uz svaku porudžbinu kafe ili limunade, nošenje svoje flaše za vodu i činije za hranu na put, pauzu za posao ili u restoran za koji znate da služi velike porcije. Otpad se izbjegava i zabranom ostavljanja reklamnog materijala (letaka, kataloga) u vaše poštansko sanduče, ili odbijanje testera kozmetike na kasi u drogeriji.
Kad smo kod kozmetike, sapuni za kosu i tijelo bez pakovanja dobra su zamjena za gelove za tuširanje i šampone, sapun za odjeću i sudove za tečne detrdžente, a sunđer od lufa tikve za onaj kupovni, plastični. Ukoliko volite “uradi sam” projekte, možete se oprobati I u pravljenju sopstvene kozmetike, sirćeta, sredstava za čišćenje, šivenju cegera, pamučnih tupfera za skidanje šminke od starih majica i sl.
Posebna dimenzija ove priče je kompostiranje, tj. pretvaranje biljnih ostataka hrane u đubrivo kako ne bi završili na deponiji i višestruko jače zagađivali planetu. U svoj kompost možete staviti i sve proizvode od čistog bambusa (dakle, onog koji ne sadrži lijepak u sebi), kao što su štapići za uši, drške od četkica za zube, slamčice, escajg i sl. Usvajanjem ove navike možete redukovati više od trećine otpada koji proizvodite, a zaista je lako i moguće za početi i u stanu.
U tehnike smanjenje otpada ubrajam sve one opcije gdje postoji neka vrsta ambalaže koja će završiti na deponiji na kraju. Moj je savjet kupovina velikih pakovanja koja će trajati i eliminisati potrebu da se kupi više malih proizvoda, čime bi se više plastičnih kesa ili kutija poslalo na deponiju. To su, na primjer, velika pakovanja toalet papira u situacijama kada ne možete da ih kupujete rolnu po rolnu, ili džakovi detrdženta, pašta, pirinač, velike kutije začina, čokolade i kutije keksa… Vi ćete najbolje znati šta ide u ovu kategoriju zavisno od toga šta se ne može naći bez ambalaže u mjestu gdje živite.
Šta je za tebe bilo najizazovnije?
Najteže su za pokriti one navike za koje na ovom podneblju ne postoje alternative koje nisu od plastike ili pravljene za jednokratnu upotrebu. Na primjer, u mjestu u kojem živim ne postoje prodavnice smrznutog povrća i voća na mjeru, a većina brendova ih pakuje u plastične kese. Ne postoje ni brendovi sa eko kozmetikom koja se dopunjava ili je u metalnoj/drvenoj ambalaži, a ne volim da poručujem stvari onlajn iz dalekih zemalja zbog količine štetnih gasova koja se emituje u transportu. Trenutna polja mog života koja traže dodatnu doradu tiču se dekorativne kozmetike, održavanja kućnih ljubimaca (živim u stanu, a za psom se mora skupljati) i hrane koja je uvijek prethodno spakovana, kao što je to slučaj sa smrznutim povrćem.
Jesi li pravila neke greške?
Naravno; i dalje ih pravim! Greške su sastavni dio procesa učenja i čim to prihvatite, sve je lakše. Nijedan eko savjet sa interneta ili iz knjiga, koliko god dobar bio, ne znači ništa dok ga ne testirate u svom okruženju. Tada kreće proces prilagođavanja opcijama dostupnim na tržištu, količini obaveza u toku dana, članovima domaćinstva i njihovoj otvorenosti za vaše inovacije u domu, finansijskim mogućnostima i svim ostalim elementima svakodnevnog života. Zaboravljaćete cegere kod kuće ili ih nećete ponijeti dovoljno u radnju dok ne pronađete magičan broj koji pokriva nedjeljnu kupovinu bez kesa. Bacaćete hranu dok ne ovladate pravim količinama, tehnikama zamrzavanja ili improvizovanja sa sastojcima koji su vam već u frižideru.
Na primjer, već sam pomenula da moj neseser sa šminkom nije u potpunosti eco-friendly. Ne šminkam se puno, ali kad to činim, zaista uživam u nanošenju jarkih boja na svoje lice. Da li sam sebe primorala da odustanem od te navike zarad smanjenja otpada? Nisam, već sam kupila paletu sa sjenkama jarkih boja, kako bi sve bile na jednom mjestu umjesto da koristim više zasebno zapakovanih proizvoda.
Mislim da je jedna od grešaka u pristupu životu sa minimalnom količinom otpada isključivost. Ne treba obeshrabrivati ljude kad pogriješe, niti sad svi, u ime teme o kojoj govorimo, treba da uniformišemo naše životne stilove: nosimo garderobu od desetak komada odjeće neutralnih boja, prestanemo sa šminkanjem, pravimo svoju kozmetiku i sredstva za čišćenje... Time bi nestala sva ona raznolikost u kreativnom izražavanju. Pritom, uz ovakav pristup, kod ljudi se stvara averzija prema davanju šanse ekološki odgovornijim načinima življenja. Svaki savjet ili “pravilo” treba pustiti kroz sopstvenu prizmu i vidjeti šta će nastati - naravno, konstantno dorađujući navike da bi bile sve bolje. A u tom procesu su greške normalna pojava.
Koje su to male stvari koje ljudi rade, a prave mnogo štete?
Mislim da bi ovo pitanje moglo da se odgovori na dva nivoa. Prvi je onaj koji se tiče svijesti, a iz njega proizilaze štetni postupci u praksi kao drugi nivo posmatranja teme. Brojna su uvjerenja koja, iako na prvi pogled djeluju bezazleno ili nepovezano sa zaštitom životne sredine, prave ogromnu štetu. Među njima prednjače uvjerenje da ne postoji veza između naših svakodnevnica i najvećih svjetskih problema, da pojedinac nije u mogućnosti išta da preduzme dok ne dobije odobrenje ili impuls “odozgo”, da je zaštita životne sredine oblast kojom bi trebalo da se bave isključivo biolozi, ekolozi, aktivisti i ostali ljudi “iz struke”, te da ona nema puno veze sa svakodnevnicom bilo koje prosječne osobe koja radi, voli, druži se, ima snove i probleme, i pokušava da nađe svoj komad sreće pod suncem. Sa ovakvim - pri tom, široko rasprostranjenim - stavovima, lako je tumačiti zašto ljudi zagađuju, kupuju neodrživo napravljene proizvode i, iako čuju za klimatske promjene, biraju da ostave drugima da se njima bave.
Na svima nama koji se bavimo zaštitom životne sredine je da naučimo bolje da prenosimo poruku da ova tema nije samo za ljubitelje prirode, već za svakog. Na nama je da je još više otvorimo za različitosti. Svako ko se raduje nekim stvarima koje budućnost donosi - rođendanima, stvaranju, knigama za čitanje, filmovima za gledanje, mjestima za posjećivanje, sastajanju sa dragim ljudima, proširenju porodice, samim tim što želi sebi nešto lijepo u sjutrašnjem danu, može i treba da se pozabavi eko temama iz svog jedinstvenog ugla. Usvajanje bilo koje ekološke navike dobar je početni korak ka promjeni svih ovih loših uvjerenja, i potencijalno otvara prostor daljem aktivizmu u domenu zaštite životne sredine, gdje I koliko je to moguće.
Šta te je najviše iznenadilo u ovom procesu?
U procesu promjene sopstvenih navika iznenadilo me je koliko manje obraćam pažnju na neke stvari. Razvila sam selektivni vid; neke sektore u prodavnicama ni ne uočavam, a ni izloge pojedinih vrsta prodavnica. Takođe, zaista sam primjer toga da će ljudi, ukoliko ste ljubazni, najčešće udovoljiti vašu molbu da vam kafa bude bez slamčice, trgovina bez kese, sendvič bez sira, ostaci objeda zapakovani u vašu činiju, a ne stiroporsku kutiju, i slično.
Ima izuzetaka, naravno, ali u većini slučajeva sve prođe kako treba, a vi usput brusite otpornost na onaj “Ma sramota je da pitam, šta će ljudi reći na to?” glas u glavi. Ljudi zaista rade najbolje što mogu s obzirom na okolnosti u kojima žive, o kojima znaju samo oni, pa se uz ljubaznost daleko stiže. Još jedno iznenađenje je ušteda novca! Razlika u cijeni zapakovane hrane i robe na mjeru nije zanemarljiva, tako da je izbjegavanje otpada ujedno i lijep način da kupovina postane ekonomičnija.
Bez čega ne izlaziš iz kuće?
Makar dva cegera, jer se nikad ne zna, i balzama za usne u metalnoj kutijici. Sve ostalo zavisi od prirode obaveza tog dana: ako putujem, onda su tu i termos flaša i činija za hranu; ako ću biti u pokretu, onda nosim i svoju šolju za kafu. Kada je vrijeme za nedjeljnu kupovinu, onda u veliki ceger stavim i manje vrećice za robu na mjeru i mrežaste cegere za voće i povrće.
Koji su tvoji dalji planovi?
Na ovo pitanje mi je uvijek najteže da odgovorim! U susret 2019, prije otprilike godinu dana, jedna od želja bila mi je svakodnevni aktivizam: rad na očuvanju životne sredine kroz promjenu sopstvenih navika i dijeljenje znanja i vještina sa drugima. Ta se želja u međuvremenu nije promijenila. Vjerujem da ću u 2020. veći fokus staviti na samo dijeljenje znanja kroz kreiranje različitih vrsta sadržaja za čitanje i gledanje i održavanje većeg broja edukativnih radionica i predavanja. To mi zaista pričinjava neizmjernu radost i uvijek sam zahvalna na svakoj prilici za konstruktivan razgovor sa ljudima različitih uzrasta, profesija, predznanja i načina života.
