Gorana Aćimović: Treba osluškivati sopstveno biće
Freepik

Kako ste odabrali svoj životni poziv? Šta je bilo presudno?


Svoj životni poziv odabrala sam sticajem nekih neobičnih okolnosti. Moj otac, Milivoje Šarenac, bio je učitelj, i to izuzetno dobar i posvećen svom pozivu. Pomislim, ponekad, da se ja samo sve ovo vreme trudim da budem poput njega. Ali, svesna sam da svako vreme nosi sa sobom neke izazove i nameće neka nepisana pravila koja nas usmeravaju ili ograničavaju u ovoj plemenitoj misiji.


Da postanem učitelj uticala je odluka mog oca da mi ne dozvoli da upišem umetničku školu u Novom Sadu. Bila sam talentovana, lepo sam crtala i vajala, svirala harmoniku, sjajno pisala i volela umetnost. Pronašla sam školu gde sve to mogu da učim i budem srećna. Upisala sam u Vršcu Pedagošku akademiju. Bila sam đak generacije, pevala u horu, recitovala, bavila se borilačkim veštinama i zavolela Vršac za ceo život.


Koliko ste godina proveli u prosveti? Koje biste prednosti pripisali učiteljskoj profesiji, a koje mane?


Učitelj sam po struci, već 31 godinu. Učiteljski poziv je zaista jedna velika misija u kojoj treba istrajati. Oblikovati jedno malo biće u obrazovnom, vaspitnom i duhovnom smislu, je poput nekog fizičkog posla koji obavlja čovek. Kada želim da se našalim sa onima koji me pitaju koje mi je zanimanje, spremno im odgovaram da sam zidar i postavljam temelje. Upravo tako, kuća se gradi najpre od temelja, pa tek onda zida i stavlja krov. Da bi postao dobar i uspešan čovek, dete treba da ima dobrog učitelja. Kako vreme odmiče, shvatam da se samo trudim da to i postanem i tražim način i meru u svom radu.


Moja profesija ima mnoge prednosti samo za one ljude koji su u njoj iz ljubavi. Danas je privilegija raditi posao koji voliš i znam da sam od retkih koji su srećni dok rade. Mane ove profesije su posledica vrednovanja društva koje ne shvata na pravi način ulogu učitelja. Materijalni položaj je loš i plate nedovoljne za osnovne životne troškove, ali kada uđete u učionicu i dočekaju vas dečije oči i osmesi – sve zaboravljate dok ste sa đacima. Prednost učiteljskog poziva je u toj čaroliji. Kada toga nestane, onda je vreme da ostavite dnevnik i potražite nešto drugo čime ćete se baviti.


U čemu se ogleda najveća razlika kada su u pitanju današnje generacije dece, u odnosu na period kada ste počeli da radite?


Svaka generacija je slična jedna drugoj, ali sadašnji trenutak nam diktira da se prilagođavamo. Današnje generacije su okrenute tehničkim dostignućima i malo vremena posvećuju igri i druženju, kao i prirodi. Mi imamo zadatak da ne dozvolimo da se otuđe jedni od drugih. Odlazimo u šetnje kraj Tamiša, organizujemo aktivnosti van škole i trudimo se da budemo jedna velika porodica. Deca to žele i osećaju oduvek, bez obzira na vreme koje je iza mene. Samo odrasli umeju  da sruše taj moj zamak od peska, ali ja sam uporna da sačuvamo kreativnost i osećaj za igru u svakome od nas.

Prostudio Luna (Privatna arhiva)
Prostudio Luna (Privatna arhiva)

Često čujemo rečenicu: „Ocena nije merilo znanja”. Šta mislite o tome?


Ocenjivanje je nezahvalan deo ovog posla, ali ocena dolazi sama po sebi ako dete nauči sistematski da uči. Sticanje radnih navika je dugotrajan proces. Dete treba da shvati da je ocena merilo trenutnog znanja koje može da se uveća. Moji đaci vole da me imitiraju kada kažem da je svaka ocena za đaka, ali da se ona može popraviti uvek većim angažovanjem na času i vežbanjem.

    

Po Vašem mišljenju, koje osobine mora da ima dobar pedagog?   


Učiteljskom profesijom treba da se bave samo ljudi koji vole decu , umetnost i knjigu. Talenat se dobija kao dar koji ponesemo u našim genima i predivno je kada učitelj ume da peva, pleše, glumi. Učitelj treba da ima osećaj za lepotu govora, da čita i da sačuva u sebi želju da se igra.


Veoma ste svestrani. Pored rada u školi, član ste hora u Zrenjaninu, bavite se pisanjem poezije, često putujete, čitate... Kako uspevate sve da postignete?


Oduvek sam imala različita interesovanja, koja nazivate svestranošću. Samo nedostatak finansija i loša saobraćajna veza sa gradom me sputava u mnogim aktivnostima o kojima snujem. Pevam u horu „Panonika“ iz Zrenjanina od osnivanja i baš sam uporna da stignem na probe i takmičenja. Od ove jeseni učim i ples. Standardne igre su deo neke lične kulture, bez obzira koliko smo talentovani, a mislim da kao narod imamo smisla za muziku i ritam. Volim da putujem i odlazak na izvor duhovnog nadahnuća poput probe hora, plesa, književne večeri, posete pozorištu ili izložbi i slično za mene nije napor, već zadovoljstvo.


Objavili ste knjigu pesama „(Ne)stajanje“ tokom 2016. godine. To je Vaša prva zbirka. Kakva je tematika Vaše poezije? Šta je na Vas uticalo da se odlučite na taj korak?


U pesmama dominira ljubavna tematika, uz nekoliko misaonih i rodoljubivih pesama. Podeljene su u tri ciklusa: Tuga, Reka i Greh.  Zbirka je posvećena mom suprugu koji je preminuo Milenku Aćimoviću Guti. To je najmanje što sam mogla da učinim za tog čoveka. Pesme su nastajale nakon njegove smrti. Želela sam da ih objedinim i tako je nastala ova knjiga. Ono šta me je podstaklo je sam život. Treba ceniti taj momenat koji živimo i uhvatiti taj trenutak.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

Naziv knjige ima trostruku simboliku, molim Vas da pojasnite našim čitaocima o čemu je reč.


Prvo značenje nestajanje oslikava neugodan osećaj kada se iznenada naiđe na težak trenutak u životu. Drugo značenje stajanje predstavlja onaj trenutak kada ne znamo kako bi izašli iz neugodne situacije i čini nam se da stojimo u mestu, a onda nastupa ono Ne koje je probudio inat koji ne dozvoljava da stojite i nestajete.

 

Ova knjiga je specifična po tome što ima više recenzija. Međutim, to nisu klasične recenzije, već lični doživljaji književnika koje cenite i čije Vam mišljenje znači. O kojim autorima je reč?


To su recenzije baš tih ljudi do kojih je meni stalo, legende našeg pesništva: Radivoj Šajtinac, Pero Zubac, Ileana Ursu, Aleksandar Bjelogrlić i Anastas.


Kako okolina reaguje na Vašu energičnost? Da li u maloj sredini, kao što je Sečanj, čovek ima mesta da se umetnički izrazi?


Živim na selu i za mnoge ljude ta moja potreba da vidim, učim i učestvujem u nekoj umetničkoj priči nije baš shvaćena. Ima i onih koji to prate i umeju da vam ulepšaju dan kada pohvale pesmu koju sam napisala ili čestitaju na postignutom uspehu. Veoma su me prijatno iznenadili kada su došli u velikom broju na promociju moje prve knjige ljubavne poezije „(NE)STAJANjE“. To je bilo veče kada sam shvatila da ljudi u mom selu imaju snažnu potrebu da budu deo tog mog  pesničkog izraza.


Ovo je mala sredina u kojoj mnogi smatraju da je ženi mesto u kući, a ne na sceni. Ne zameram, već me strašno raduje kada vidim da sam možda na neki način ohrabrila neke druge žene da pokažu svoju kreativnost u umetničkim vodama. Mnoge od njih pišu samo za sebe, ali volela bih da se neke stvari  promene, jer prostora  za to ima u Sečnju.


Šta biste poručili našim čitaocima, kako da najbolje iskoriste svoje potencijale i vreme koje imaju na raspolaganju?


Treba verovati u sebe i osluškivati sopstveno biće, jer tek kada ljudi shvate da imaju samo jedan život i da je isuviše kratak da bi odlagali svoje želje za neka druga vremena. Treba verovati u svoje snove i pokušati da ih ostvare.