Hana P: Volim muziku i verujem u budućnost

FOTO: fotoreporter.rs

Hana Paraušić je profesorka, član orkestra i slobodni umetnik, ali pre svega, ona je harfistkinja. Kaže da je i u Srbiju došao trenutak popularizacije harfe i podseća na značaj Međunarodnog festivala harfe, koji se svake godine održava u Beogradu. Ona kaže da treba eksperimentisati sa zvukom, a nedavno je odsvirala jednu poznatu sevdalinku.

U martu će nastupati u Jerusalimu, u julu u Portugaliji. Takođe, ima zakazan koncert u Nišu 18. maja, gde će nastupati sa Niškim simfonijskim orkestrom i svirati Mocartov koncert za flautu i harfu. O daljim planovima koje ima i stavovima koje nosi sa sobom, za iSerbia, govori Hana Paraušić.

Kada i kako se rodila ljubav prema harfi?

Prema harfi postepeno, ali ljubav prema muzici je prisutna oduvek. Od najranijih dana pamtim da sam veoma često po sobi izigravala pevačicu. Dakle, bila mi je potrebna scena. Moja majka je završila nižu muzičku školu violine i otuda ideja da upiše i mene. Prvobitni plan je bila flauta. U tom trenutku sva mesta su bila popunjena, te sam se odlučila za violu i, naravno, kao dete počneš sa violinom. Jednom prilikom, nakon časa violine, prolazeći kroz hodnik ugledale smo harfu u sobi broj sedam (pamtim) i mislim da je to bio prvi put da sam videla taj instrument. Čovek ne može da ostane ravnodušan na taj prizor. Klasu harfe u Pančevu je otvorila Milica Barić, doajen harfizma na ex-yu prostorima, i bilo je svega dve učenice. Milica je pozvala moju majku i mene da uđemo u sobu kako bih isprobala instrument i bila je iznenađena jer je taj prvi kontakt bio jednostavno prirodan. Pošto je bilo suviše zahtevno uskladiti sve obaveze i pohađati časove dva instrumenta, odlučila sam se za harfu.

Što se ljubavi tiče, ona se desila negde na prelasku iz osnovne u srednju školu, tj. 2006. godine. Danas, nakon završenih postdiplomskih studija, prsti su izuzetno zavisni od kontakta sa žicama i primećujem da kada ne sviram duže od dve nedelje, nisam baš svoja.

Copy_of_IMG_3204.jpg
FOTO: fotoreporter.rs

Harfa je jedan od složenijih žičanih instrumenata prefinjenog zvuka, a npr. meni se dopada i njen nežan izgled. Po tvom mišljenju, u čemu je njena lepota i korist?

Uzela bih slobodu da izbacim to „žičanih“ i na „složenijih“ dodam „naj“. Što se lepote tiče, tu nema šta mnogo da se kaže jer slika govori više od hiljadu reči, ali moram da dodam da pored sve svoje ženstvenosti najbolji harfisti su bili muškarci. Ono što je karakteristika bilo kog instrumenta je boja tona. Harfa ima hipnotišući zvuk i samim tim deluje umirujuće na čoveka. Na primer, ako sedite pored harfe dok neko čak i vežba, zaspaćete bez ikakvih poteškoća. Ona se dosta koristi u muzikoterapiji zbog svoje delotvornosti na rad srca.

Šta je najviše uticalo na tvoj dalji napredak?

Mislim da su takmičenja ta koja podižu lični kriterijum, jer konačno dođeš do toga da upoznaš svoju konkurenciju i bolje vidiš gde si. Volim da upoređujem to sa olimpijskom takmičenjem u atletici. Spremaš se četiri godine da bi istrčao sto metara i sve u životu je podređeno tome. Na kraju tih sto metara dođe i prođe, dok traje prolaziš kroz veliki stres, pobediš ili ne, mnogo naučiš, i ne samo zbog tih sto metara, već zato što iza toga stoji rad, disciplina i još rada. Sa druge strane, svaki nastup pred publikom je jedno veliko ogledalo i izazov i nikada nije isto. Mogu da kažem da je svako iskustvo dragoceno. Ponosna sam na ono što sam danas: profesor, član orkestra i slobodni umetnik.

Nova harfa košta oko 15 hiljada evra. Ti uspevaš da postigneš značajne rezultate bez svog instrumenta. Kako se harfisti nose sa ovim problemom?

Nažalost nisam jedina koja je u toj situaciji i jako je teško. Kakav je to majstor koji nema svoj alat? Na kraju se sve svodi na snalaženje. Dok sam bila student mogla sam da koristim fakultetske harfe. Danas imam ogromnu sreću da mi je prijatelj pozajmio svoj instrument, jer je trenutno ne koristi. Šta ću dalje, nemam pojma. Harfa je vrlo skup sport, samo komplet žica košta od 700 do 1000 evra. Taj novac je veoma teško zaraditi ovde, a u porodici istog nema. Ono što me gura napred jeste ljubav prema muzici i vera u budućnost.

Copy_of_IMG_3232.jpg
FOTO: fotoreporter.rs

Koji kompozitori se najčešće nalaze na tvom repertoaru? Na šta publika najlepše reaguje?

Kako bih odgovorila na pitanje, reći ću Bah, Debisi, Hendl, Salcedo, mada ne bih razvrstavala po kompozitorima, već po epohama. Naučeni smo, pre svega, da na repertoaru postoji barok i klasicizam, velika virtuozna dela i moderni kompozitori, u to spadaju dela XX i XXI veka.

Na primer, tema moje specijalizacije je bila Karlos Salcedo. Unapredio je harfističku tehniku i obogatio literaturu, dosta se bavio reklamiranjem harfe i njene muzike i smatram da još uvek nije dobio pažnju koju zaslužuje, barem na našim prostorima. Imam utisak da i dalje gajimo tu tradicionalnost koja je bila popularna pre tri veka i ne osporavam je, jer da to nije kvalitetno ne bi toliko dugo živelo. Moj stav je da treba više eksperimentisati sa zvukom. Trenutno je na mom repertoaru najviše Salcedovih dela i kada dođe vreme za doktorat, ta tema će biti šire obrađena. Publika, naravno, najbolje reaguje na dela koja imaju gruv i zabavni karakter.

Na harfi se sviralo još u vreme Starog Egipta. Šta možemo učiniti kako bi ova muzika postala popularnija u Srbiji?

U Srbiji je definitivno došao trenutak popularizacije harfe. Devojke koje su bile studenti pre 20 godina i kasnije naši profesori uradile su odličan posao, tako da danas dosta škola po Srbiji ima harfu kao izbor: Kragujevac, Novi Sad, Zrenjanin, Pančevo, Vršac, Čakak, samo u Beogradu tri škole, a u četvrtoj se neguje umetnost renesansne harfe (Mokranjac, Stanković, Konjović, Lisinski). Uzimajući u obzir činjenicu da je harfa kod nas redak instrument, imamo mnogo đaka i studenata više nego ikad (Beograd i Novi Sad). Nažalost, škole nemaju novca da kupe harfu, tako da je način otvaranja nove klase jedino taj da profesor pokloni svoj instrument.

Copy_of_IMG_3116.jpg
FOTO: fotoreporter.rs

Održavamo saradnju svi međusobno, a svake godine u aprilu ili maju u Beogradu se održava Međunarodni festival harfe. Uvek se trudimo da dovodimo vrhunske svetske muzičare i program nije fokusiran samo na klasičnu muziku. Međutim, živimo na mestu gde je uopšte umetnost teško naplatiti. Jedna grupa to ne može da priušti, a druga ne želi nešto više od jednokratnog i brzog zadovoljstva. Jer, ipak, na kraju dana sve se svodi samo na preživljavanje. Ostaje na našoj inicijativi i energiji koliko ćemo našu okolinu oplemenjivati umetnošću. Platon je rekao da je država onakva kakva joj je muzika.

Učestvovala si u projektu „Nei Suoni Dei Luoghi“ (U zvucima gradova) u Italiji pre nekoliko godina. Kakvi su utisci?

Bio je to prvi put da sam održala koncert van zemlje, u julu 2011. godine. Koncert sam svirala u Nacionalnom arheološkom muzeju u Udinama, i publika je sedala sa moje leve i desne strane. Bilo je to čudnovato, jer to, inače, nije običaj. Projekat je osmišljen tako da učesnici dobajaju i honorar, te sam bila ponosna što zarađujem džeparac od onoga što studiram. Koncert je, naravno, prošao vrlo uspešno i ljudi su bili izuzetno zadovoljni.

Radiš honorarno kao solista Simfonijskog orkestra RTS-a i predaješ u muzičkoj školi u Vršcu. Da li je to ono što želiš ili sebe vidiš na nekom drugom mestu?

Biti deo nečega tako velikog i jedinstvenog kao što je orkestar je neprocenjivo. Isto mogu da kažem i za pedagogiju, jer ona se ne bavi samo metodikom nastave, već i primenjenom psihologijom kod dece.

_event_management.gif

Na harfi je moguće svirati i „Kotor“, „Cesaricu“, „Nothing else matters“. Šta misliš o tome da u tom pravcu promovišeš svoje umeće?

Kao poslednju numeru na koncertu 25. januara u Pančevu, sa prijateljima Davidom Erešom i Nemanjom Malušićem, odsvirala sam sevdalinku „Grana od bora“. Mislim da se ovo publici posebno dopalo, znam i da su neki pokušali da đuskaju. Na ličnom planu, ovo je nešto što vidim kao svoju budućnost i želim da se oprobam u fuziji žanrova.

Fotografije: Matija Jelić
Obrada: Denis Daničić

Gordana Bušin

Pročitajte i:

Njene zvezdane oči bore se poezijom!
Ognjen Karadžić: Tri jezika starosti
Beogradski čitač je Andrijinih ruku delo!