Marko Panajotović: Ne smemo da okrećemo glavu!
Jakov Simović

Marko, hajde da krenemo od samog početka. Kako si došao do Reflektor teatra i šta ti danas ono predstavlja u životu?

Oduvek sam želeo da upoznam mlade ljude koji se bore protiv problema koje sam smatrao da postoje u tom trenutku. Pre sedam godina, pojavio se poziv za kasting za predstavu koja je deo projekta „Budi muško”. Tada sam se već bavio glumom kroz školu u Domu omladine u Beogradu. Na kastingu smo razogovarali sa rediteljima Vojkanom Arsićem i Minjom Bogavac, a kasnije je odabrano nas deset, koji smo sa njima u Vojvođanskom omladinskom centru prošli veliki broj radionica o rodnoj ravnopravnosti, prevenciji nasilja, ekstremizma i slično. Tada su počele i probe iz kojih je iznikla čuvena predstava „Muškarčine”.

Celog života sam imao stavove u vezi sa mnogim kritičnim pitanjima, tako da se oni nisu promenili sve do danas. Ipak, s vremenom sam stvorio nove načine kojima te stavove pokazujem i približavam ljudima da bih im učinio prijemčljivijim da se i oni tim problemima bave. To je jedan od glavnih postulata Reflektor teatra – čime god čovek da se bavi treba i može da nađe vremena za određene društveno-političke probleme, kako bi nam svima bilo lakše.

Pozorište koje mene uzbuđuje je ono koje se bavi političkim temama. Ne mislim na isključivo političko-stranačke, nego društvene teme uopšte. Pozorište treba da bude jako i da upozorava na te društvene anomalije koje se nalaze oko nas.

U Reflektor teatru si igrao u predstavi „Žudnja” koja se bavi više psihološkom, nego sociološkom temom, a jedina je koja više nije aktivna. Da li to znači da je, ipak, teže izvoditi takve predstave od društveno angažovanih?

Obe stvari su komplikovane. Svakako je izazovnije kada moraš da prodreš u najdublje kutke svog bića, a to treba da podeliš sa drugima. Političku temu možeš da obrađuješ sa velikim brojem ljudi i da imate isto mišljenje, ali kada pričaš o tako dubokim osećanjima, uslovno rečeno, moraš da radiš sa ljudima koje dobro poznaješ i koji te neće povrediti i nakon što se otvoriš pred njima.

„Žudnja” takođe ima svoj društveno angažovani momenat. Naime, Sara Kejn, po čijim tekstovima je rađena predstava, govorila je o depresiji, a sve što se danas dešava, uz političke i ekonomske frustracije, dovodi do anksioznosti i neizvesnosti što rezultira depresijom. Tada smo odlučili da se ozbiljno bavimo depresijom kroz njenu, ali i svoje priče. Ta predstava je stvorila jednu pozorišnu magiju, jer smo toliko bili otvoreni, da ljudi nisu mogli da veruju koliko se prepoznaju u svemu, a za mene je ona jedna od najboljih predstava koje sam igrao i koje ću ikad igrati. 

Jelena Janković
Jelena Janković

Tu predstavu su i sami gledaoci percipirali potpuno drugačije ako bi je pogledali više puta. Kakav je odnos tebe kao izvođača prema njoj i prema svim drugim predstavama? Koliko te, iz izvođenja u izvođenje, ti komadi menjaju i koliko se menja tvoj odnos prema njima?


Predstave utiču na mene u mnogim aspektima. „Muškarčine” su za mene život, jer sam zahvaljujući toj predstavi stekao najbolje prijatelje koje mogu da imam. Zajedno smo rasli, menjali se i ona dosta zavisi od našeg privatnog i emotivnog stanja, jer u njima praktično igramo sebe kroz različite situacije. Zbog toga joj uvek dajemo neki novi vajb.

Što se tiče „Žudnje”, iako sam je igrao iskreno, mislim da bih to sada radio drugačije. Tada sam čitao Saru Kejn i razumeo je, a kasnije sam tokom života i sâm prošao kroz neke takve situacije i shvatio koliko je drugačije kad to i doživiš.


Mislim da me sve to mnogo menja i da postajem ozbiljniji i odgovorniji prema svemu što radim. Kao aktivista, shvatio sam da ne mogu da okrećem glavu od onoga ono što se dešava u društvu.

Kada ste počeli da radite „Muškarčine”, imao si 17-18 godina, a sada sedam više. U ekipi ima momaka koji su stariji od tebe. Da li vam se nekad učini da ste prerasli ovu predstavu i da li ste pomislili kako treba da vas „naslede” neki novi klinci?

Jesmo, pomislili smo na to. S tim što ja imam drugačije mišljenje. Mi tu svoju ozbiljnost sada inkorporiramo sa predstavom – nekad smo bili klinci i pričali na jedan način, a sada smo isti ljudi, ali pričamo ozbiljnije o tome i možda malo drugačije igramo te situacije. 

Neosporno je da je Reflektor teatar zauzeo lepu poziciju na pozorišnoj sceni, premda je nezavisna produkcija. S obzirom na to da svi funkcionišete kao prijatelji, što zaparavo i jeste, da predstave traju godinama, pažnja za njima je velika, kako vidiš sve to u budućnosti?

Mislim da u Reflektoru nije poenta samo odigrati predstavu, već da je bavljenje tim temama zaista društveno značajno. Naša ekipa je otvorena i slušamo različita mišljenja. Pratimo i kroz društvene mreže i kroz neformalne razgovore kakav je talas energije u društvu i pokušavamo da otkrijemo koji to problem pogađa sve nas. 


U teatru se sada postavlja nova struktura kadrova i mislim da ćemo samo ubaciti u desetu brzinu ka novim idejama, projektima i saradnicima. Trebalo bi i da nova predstava „Urednik” bude odličan zamajac na tom putu.

Hajde da popričamo o tom novom projektu. Predstava „Urednik” se bavi slobodom govora, trenutnim stanjem novinarstva u Srbiji i slično. Kako ti vidiš ovaj problem, predstavu i kakva su ti pretpremijerna očekivanja? Da li misliš da će poruka doći do publike?


Mislim da smo odabrali dobar način kojim ćemo prezentovati taj problem. Publiku nikad ne potcenjujem i uvek radim sve do detalja.

Kada sam razmišljao o ovoj temi, shvatio sam da ona ne pogađa mene u direktnom smislu - da sam ja novinar i neko vrši pritisak ili cenzuru nada mnom. Međutim, i te kako se tiče mene i svih nas, bez obzira na profesiju, jer ako novinari nemaju pravo na slobodu govora, onda ćemo svi živeti potlačeno.

Predstava bi trebalo da osvesti ljude da svaki pojedinac sme da ima svoje mišljenje, slobodu da ga iznese i da ne mora da napravi gomilu kompromisa da bi rekao ili uradio nešto što želi.

Na predstavi, pored tebe koji si dugogodišnji „Reflektorovac”, rade glumci koji nisu imali direktnog dodira sa ovim teatrom. Kakva je atmosfera tokom procesa rada?


Na predstavi rade glumci i glumice, koji se pored toga bave produkcijom kulturnih festivala, edukacijom mladih itd. Pojačanje ovakvim ljudima, koji razmišljaju kao mi, dobro je za Reflektor teatar i siguran sam da će i ubuduće vrata biti otvorena za nove članove i članice. Svakako, ekipa koja je do sada činila srž Reflektora će uvek biti tu, jer je za nas to život.

Foto: Teodora Denčić
Foto: Teodora Denčić

Baviš se glumom i pored Reflektor teatra. Možeš li nam reći nešto više o nekadašnjim i trenutim predstavama i projektima čiji si deo?

Aktivno radim sa nezavisnom produkcijom Drama Mental Studio. Sa njima sam dosta radio, takođe, društveno angažovane predstave, npr. „LIFT – Slobodan show”, u kojoj se obrađuje tema ’90-ih godina.

Sad je aktuelna predstava „San o Mileni” u koprodukciji sa Požarevačkim pozorištem, u kojoj obrađujemo biografiju, tj. stvaralaštvo, ali pre svega život, naše slikarke Milene Pavlović Barili i koja je takođe za mene jedan od najneverovatnijih pozorišnih procesa u kojima sam učestvovao.

Takođe, važan mi je i forum teatar, jer se njime razbija „četvrti zid” u pozorištu i publika ulazi u scene i menja ih u skladu sa tim kako bi postupili u stvarnom životu. Držao sam nekoliko takvih radionica i mislim da ih je potrebno više. Pored zvaničnog pozorišta, trebalo bi da nađemo više formi u kojima publika ima svoj udeo.

„Žudnja” o životu Sare Kejn, „San o Mileni” o Mileni Pavlović Barili, kao i projekat o kom Reflektor teatar i dalje sanja - „Back to Amy” o Ejmi Vajnhaus. Koliko ti znači upoznavanje priča o ovakvim ličnostima kroz posao? Možeš li da izdvojiš nekog ko te posebno inspiriše?

Mnogo mi znači što mogu da učim o tim ljudima, jer kada čitaš njihove biografije, tek tada shvatiš da svako ima svoj put i da ne postoji specifičan način dolaska do uspeha. Motivišu me ljudi koji su tokom života radili više različitih stvari, jer onda shvatim da ja, kao Marko, mogu da radim isto to. Bilo da je to Andrić, Kafka... Ima mnogo primera koji su želeli da uče i istražuju svoje granice, zbog kojih shvatiš da ne treba određena diploma da te ograničava i da ti je uvek otvoren put.

Kada već pričamo o svestranosti, osim što se baviš glumom, studiraš medicinu. Otkud potreba da se u formalnom obrazovanju usmeriš ka tome?


Za mene su medicina i umetnost veoma povezani, iako drugi ne misle tako. Ne mogu da živim, a da ne saznam šta se dešava u našem telu. Gluma mi je ispitivanje sopstvenih osećanja, ali me zanima i njihov uzrok...

Da li to znači da imaš poriv da „spasavaš čoveka” kroz umetnost i kroz medicinu?

Pa da. I jedno i drugo su neka vrsta terapije. U pozorištu prepoznaješ neki svoj ili društveni problem, slušaš tuđa mišljenja i radiš na njemu, a u medicini isto to – u direktnom si kontaktu sa pacijentima i njihovim problemima kojima se baviš.

Kako balansiraš između svih strana koje te profesionalno okupiraju?


Verujem da želja i volja ubijaju svaku obavezu. Ako ti želiš nešto i o tome razmišljaš, ne postoji zauzetost koja može da te spreči u ostvarivanju. Tu je veoma važno održavati mentalnu higijenu. 


Što se tiče balansiranja ovih dveju strana, meni je drago što imam opciju da kada se od jedne stvari umorim, ovom drugom mogu da se odmaram. Sve je to iscrpljujuće, ali je sa druge strane i ispunjujuće. U takvom životnom rolerkosteru, u kom mogu da budem ono što želim, zaista mogu samo da uživam. Što sam zauzetiji, to sam uspešniji i čime god da se bavim, trudim se da budem najbolja verzija sebe