Ove godine taj projekat ocenjen je kao jedan od pet najboljih na takmičenju koje okuplja učesnike iz cele Evrope, što predstavlja izuzetan uspeh.
Nermine, peta si godina medicinskog fakulteta koji važi za jedan od najzahtevnijih. Šta te je podstaklo da odabereš ovaj plemeniti poziv?
Imao sam želju da radim u zdravstvu. To mi je djelovalo kao idealno zanimanje za mene. Završio sam srednju medicinsku školu kao učenik generacije, pa po logičnom slijedu sam upisao i medicinski fakultet. Generalno, svi bismo trebali odabirati ovaj poziv iz ljubavi, pa sam od samoga početka znao da sam, prava osoba za to.
Puno prije upisivanja medicinskog fakulteta sam se razvio i kao mladi pisac. Nekako sam razmišljao da ću jednog dana svojim stihovima možda i uspjeti izliječiti duševnu bol kod ljudi, ali za fizičku bol je ipak neophodno medicinsko znanje, pa sam poželio da to objedinim. I eto, na pragu sam da to ostvarim, što će ujedno biti i ostvarenje mog životnog sna .
Šta je ono šta kod lekarske profesije najviše voliš, a šta smatraš najvećom manom tog posla?
Volim ta bezrezervna pomaganja, probleme koji se rješavaju medicinom i dinamičnost ovog posla. Volim da razmišljam, da donosim odluke, a rad ljekara je upravo to. Najveća mana je sukobljavanje sa vremenom, u svakom smislu.
Bio si mladi ambasador u Americi u sklopu učešća u programu mladog liderstva. Kako bi opisao to iskustvo? Koja si mesta obišao tokom tronedeljnog boravka u SAD-u? Da li ti je taj program dao neke smernice kojih se i danas držiš?
U startu nisam imao predstavu šta me tamo čeka, iako su mi dostavili jasne knjiške smjernice prije samog polaska. Iskustvo življenja tamo tokom jednog mjeseca, sa američkom porodicom, brojna mjesta koja sam posjetio... umnogome su uvećali moje životno iskustvo i poglede na svijet, iako se u početku činilo samo kao neobično putovanje.
Najviše vremena sam proveo u Sijetlu i Vašingtonu, ali se može slobodno reći da smo proputovali SAD od istoka do zapada. Kao 17-godišnjak, nisam bio svjestan koliko je znanja prosuto pred mene. Raditi sa ljudima koji su specijalizovani da stvaraju mlade lidere u Americi, bila je zaista velika stvar za mene. Sada dolazi moje vrijeme koje mi omogućava da sve to što vidjeh i naučih tamo, ovdje i primjenim – ponajviše sad kroz projekt „Mili Dueli“.
Sa samo 17 godina dobio si ideju da organizuješ jedinstveno takmičenje na Balkanu koje će promovisati poeziju putem društvenih mreža. Kako je tekao put od ideje do realizacije?
Sad kad probam razmišljati o tome, zaista je to bio dug put, ali sreća zaista nije jednostavna kako često mislimo. Šest punih godina volontirajući radim na sopstvenom projektu. Sama ideja je proistekla iz želje da autorima regiona ponudim mjesto gdje mogu poslati svoju poeziju na procjenu, te je izložiti javnoj kritici renomiranih imena pjesništva.
Želio sam da napravim nešto jedinstvenog formata, nešto što nema nigdje u svijetu, a da pritom bude potpuno besplatno i time dostupno svim ljudima koji pišu. Svi radimo na projektu iz ljubavi, bez ikakve želje za materijalnim okorištavanjem.
Možeš li našim čitaocima ukratko da opišeš način funkcionisanja „Milih duela“?
Mili Dueli su onlajn balkanski kontest poezije, jedinstvenog tipa. Naime, kao organizator projekta raspišem konkurs za prijavu autora poezije na isti, te nakon toga, pregledam sve prijave i odredim polaznike. Međusobno su poredani u grupe, a žiri i čitaoci u manjoj mjeri svojim glasovima određuju ko prolazi u drugi krug. Svi koji su prošli u naredni krug, šalju ponovo pjesmu koja biva podvrgnuta kritici žirija i čitalaca, kao što je bila prethodna. I tako se u svakom krugu opraštamo od određenog broja učesnika, sve do petog, finalnog kruga, kada se autori predstavljaju video-spotovima sa recitacijama svojih finalnih pjesama. Ove godine, evrovizijskim glasanjem kroz 13 kategorija smo odabrali pobjednike konkursa.
Žiri je sastavljen od sedam renomiranih umjetnika, iz BiH, Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije i dijaspore, te im se shodno uključenosti u cijeli projekt dodjeljuje određeni broj duela koje žiriraju.
Pobjednik „Milih Duela“ dobija laureat i plaketu – za najboljeg balkanskog autora, po izboru „Mili Dueli“.
Jedan si od članova žirija „Milih duela“. Da li biraš reči i vodiš računa na koji način saopštavaš ocenu pesme? Da li smatraš da oštra kritika može da demorališe mlade autore, ili da im pomogne u daljem stvaralaštvu?
Ulogu žirija sam preuzeo od prethodne sezone. Tada sam ispunio sve uslove za to, te postao apsolutno kompetentan da punopravno i kao žiri doprinesem projektu. Mene autori pamte kao „najblažeg“ među članovima žirija. Dakle, vodim računa kada su u pitanju ocjene pjesama.
Mislim da je loša ocjena puno bolnija od loše kritike, bar tako se pokazalo u „Milim Duelima“. Stoga, volim to da praktikujem, jer ipak su svi došli, ne po ocjene, već po smjernice i komentare o svojim pjesmama. I tu znam biti poprilično oštar, ali nikad subjektivan.
Ne smatram da loša kritika može da demorališe mlade autore, prvenstveno jer ocjenjujemo jednu pjesmu koju su poslali, a ne cjelokupno stvaralaštvo autora. Mlad ili star, treba da zna da nikad sve pjesme ne mogu biti podjednakog kvaliteta, to jeste ne mogu pobuditi istu emociju. Ukoliko je pravilno shvate, može im pomoći da unaprijede pjesmu, te ne griješe u sljedećim pjesmama koje pišu. Dakle, javna kritika je prvi korak ka uspjehu – ukoliko žele neko priznanje kao živući autori.
Tvoje pesme prevedene su na poljski, slovenski, makedonski, albanski, talijanski, francuski i engleski jezik. U više navrata si bio recenzent. Dobitnik si velikog broja nagrada, a pritom si veoma mlad. Šta je ono šta ti daje energiju i podstiče te?
Od svih prijevoda, izdvojio bih prijevod na poljski jezik. Pesma je štampana povodom Dana zaljubljenih na razglednicama koje su se prodavale na varšavskim ulicama, uoči tog dana i na taj dan; a sav prihod od prodaje je proslijeđen u humanitarne svrhe. Što se tiče energije, prosto takav sam tip ličnosti. Veseo i uvijek spreman za akciju.
Na samom kraju, šta bi poručio čitaocima portala „iSerbia“?
Pošto je ovaj portal uglavnom fokusiran mladima iz Srbije, ali i iz regiona, savjetujem svima da vjeruju u svoje ideje, jer se u vjeri rađa uspjeh. Granice bi trebale postojati samo u našim umovima – a i protiv njih se trebamo boriti.
Volio bih kad bismo na kraju dana bar na deset minuta sjeli, odabrali neku knjigu: pročitali jednu pjesmu ili jednu stranu romana ili jednu priču... jer život je prekomplikovan da bismo se oslanjali samo na vlastita iskustva!
Maštajte, maštajte, maštajte!
