Učite da odgovorno koristite medije!

Foto: Pixabay

U svom naučnom radu, ali i u brojnim novinskim člancima, Radok se najviše interesuje za teme medijske publike, politike popularne kulture, teorije masovnih komunikacija, nasilja u medijima, političkih ličnosti, rijaliti televizije, kampanja za zdrav život i sporta u medijima. Njegovu posetu iskoristili smo da saznamo nešto više o pojmu i aspektima medijske pismenosti za iSerbia

U svom predavanju fokusiraćete se na medijsku pismenost. Koji su aspekti medijske pismenosti?

Medijska pismenost je sposobnost da se objasni kako medijske industrije kreiraju društvo. Takođe se odnosi i na sposobnost da cenimo različite oblike koje ta moć može da dobije. To se u velikoj meri razlikuje od ideje da se medijska pismenost odnosi na podučavanja ljudi kako da „dešifruju” implicitne poruke medijskog sadržaja – novinski članak, televizijsku emisiju ili pop pesmu – kako bismo razumeli na šta nas one navode. Većina mladih ljudi su sposobnu da prozru medijski sadržaj koji pokušava da im nametne šta treba da piju, obuku ili kako da izgledaju ako žele da budu srećni ili popularni. Pitanje je zašto ipak učestvuju u potrošačkoj kulturi, iako mogu da proniknu u njen jezik.

Uopšteno gledano, prihvatamo medijske verzije onoga što je zabavno, poželjno, opasno, onoga što će nas usrećiti ili načina na koji svet funkcioniše, iako znamo da su to sve ideje konstruisane kroz medijske narative. To vam govori da ključno pitanje u vezi sa medijskom pismenošću nije kako medijski sadržaj čini određene ideje popularnim ili ubedljivim, već zašto mi prihvatamo te ideje iako znamo da su one u svojoj suštini izmišljene. Na primer, mladi znaju da je trenutna opsesija snažnim trbušnjacima u velikoj meri posledica hipermaskulunih medijskih slika koje podržava unosna industrija zdravlja i fitnesa. Znamo da su trbušnjaci, premda su standardna pojava na ekranu, daleko od toga da su standard u stvarnom svetu. Znamo da čak i ljudi koje na ekranu viđamo sa trbušnjacima u stvarnosti ne izgledaju tako. Prema tome, znamo da je to norma koju većina muškaraca ne može da ispuni - ali ipak želimo trbušnjake.

Ko treba da bude odgovoran za medijsko opismenjavanje – država, obrazovni sistem, roditelji, mediji ili sami mladi?

Svi navedeni. Na izvestan način, sveprisutnost medija je naterala državu i obrazovni sistem da počnu da delaju. Moja ćerka je tek krenula u školu i neverovatno je koliko je tema medija deo njenog obrazovanja o zdravom životu od prvog dana školovanja. Kada sam ja bio dete, učili su nas o napasnicima – sada su to onlajn napasnici. Još više je neverovatno kako je svest o mobilnim medijima postala deo obrazovanja o mentalnom zdravlju za osnovce ovde u Australiji. Prema tome, fascinantno je posmatrati kako je opšte razumevanje veze korišćenja medija i zdravog života sada deo državnih aktivnosti – obrazovnog i zdravstvenog sistema.

woman_388076_640.jpg
Foto: Pixabay

Naravno, to šalje veoma snažnu poruku da je svest o uticaju medija veština koja je potrebna i roditeljima. Od nas se traži da osnažimo decu tako što ih učimo šta je odgovorno korišćenje medija – već kada napune pet godina, ili još ranije.
Jasno vam je da se mere preduzimaju u svim oblastima, izuzev u medijskoj industriji. Ne kažem da mediji nikada ne preduzimaju takve mere, samo kažem da država, škole, nevladine organizacije roditelji i deca svašta preduzimaju, ali ćete retko čuti medije kako kažu „Koristite nas malo manje”. Jer, zašto bi to rekli? To nije njihov posao. I u tome je glavni problem – opštu kulturu ostavljamo u rukama onih koje ne interesuje negovanje opšte kulture.

Bez obzira na to da li govorite o rijaliti emisijama, nasilju ili poznatima, ističete komodifikaciju kao glavni mehanizam medija orijentisanih ka profitu. Da li možete da objasnite proces komodifikacije i njegove efekte?

Ta ideja je zapravo potekla od mađarskog naučnika Đerđa Gerbnera, koji je uradio pionirski posao istražujući politički uticaj medija tokom televizijskih prenosa u Sjedinjenim Američkim Državama. Njega sam parafrazirao na kraju prethodnog odgovora. Gerbner je zastupao mišljenje kako je primarni zadatak bilo kog medija da pažnju gledalaca proda oglašivačima - to je pre svega prodaja.

Posledica toga je obeshrabrivanje kreatora sadržaja da stvaraju zanimljive i inovativne priče, iz straha da će to udaljiti publiku koja više voli ono što joj je poznato. Time dobijate sklonost ka formulaičnim sadržajima u svim medijskim formatima, uključujući i vesti. Sporedni efekat ove pojave je da nam postaje sve teže da zamislimo drugačiji svet; zbog medijske kulture, koja je najčešće odraz opšte kulture, retko sagledavamo kakav bi svet mogao biti. Daću vam primer iz moje knjige.

Jedno fascinantno istraživanje koje se bavi decom vojnicima pokazalo je da pričanje njihove priče u medijima ima veoma pozitivan uticaj na njihov psihološki oporavak. Imamo načine da ispričamo i proširimo te priče, ali to je zapravo teško uraditi zato što većina ljudi želi zabavu, a ne da svoje slobodno vreme provode suočavajući se sa neprijatnim pričama koje izazivaju njihov pogled na svet. U Africi, na primer, postoji slučaj gde usled potražnje za zabavnim sadržajima postoji otvoreno neprijateljstvo medija prema naporima zajednice da ispriča manje poznate priče o mladim ljudima kojima je zaista potrebna podrška javnosti, a stoga im je potrebna i njena pažnja.

U svojim istraživanjima zastupate tezu da se kroz istraživanje odnosa mladih i medija odražava stanje društva. Možete li dati primer?

Pod tim podrazumevam nekoliko stvari. Pre svega, „mladi“ su pojava koja objašnjava kako mediji stvaraju političku stvarnost. Mladi su, naravno, šta god mi kažemo da jesu, jer se obeležja toga gde mladost počinje i gde se završava stalno menjaju. Ali, to je takođe i pojava koja ima stvarano dejstvo. Hoću da kažem da se priče o mladim ljudima – ko su oni, šta rade i šta njihovi postupci znače – često koriste kako bi se skrenula pažnja na uopštenija, visoko politizovana razmatranja o prirodi društva i o tome šta treba preduzeti u vezi sa budućnošću.

Uzmimo primer pitanja mira i bezbednosti. Ubilački napadi su naročito tragični primeri kako se predstave o mladima kao korisnicima medija stavljaju u politički kontekst u vezi sa ulogom države u upravljanju blagostanjem. Pucnjave u školama često su sa sobom nosile istraživanja o odnosu mladih i nasilja u medijima u debatama o kontroli oružja, što se preliva na tenzije u vezi sa građanskim slobodama i društvenom jednakošću, pa najzad i na ulogu države u borbi protiv nejednakosti.

Mislim da je bombaški napad na Bostonski maraton sve to preneo na jedan novi nivo, usled zabrinutosti da je medijsko pokrivanje tog događaja na izvestan način tretiralo jednog od napadača gotovo kao zvezdu. Ovo je, naravno, zabrinjavajuće, jer potencijalno može da utiče na radikalizaciju stavova mladih.

Da sumiram, medijske priče o mladima veoma realistično pokazuju kako mediji konstruišu identitete koji sa sobom nose primetno poloitičko značenje.

Da li su mediji skloni negativnom prikazivanju mladih?

girl_908168_640.jpg
Foto: Pixabay

Mislim da je važno prevazići pitanje pozitivnog, odnosno negativnog stava. Naravno da postoji mnogo primera gde mediji prikazuju mlade u negativnom svetlu, što ima podjednako negativan uticaj na društvo. Prelako je svesti temu mladih i medija na pitanje kako mediji predstavljaju mlade, jer onda gubimo iz vida nijanse u razumevanju moći koju medjiji imaju u odnosu na mlade ljude.
Razmišljanje o tome da li su mladi predstavljeni dobro ili loše ne pomaže mnogo. Mediji su dobri za neke mlade ljude u nekim okolnostima, a u nekim drugim okolnostima nisu. Ono što je ključno je objasniti kako mediji imaju određeni uticaj u određenom vremenu i mestu i kako se to odražava na odnos medijskih industrija i života mladih.

Malala Jusufazi je odličan primer mlade žene koja je pametno iskoristila globalne medije da pošalje moćnu poruku o rasprostranjenosti nasilja nad ženama. One je, nesumnjivo, pojava vredna poštovanja; svet u kom se čuje njen glas je bolje mesto, ali njen glas može da se čuje zahvaljujući industriji globalnih medija.

To nas, međutim, ne sprečava da se zapitamo zašto se čuje njena priča, a ne priče hiljada drugih žena koje se suočavaju sa sličnom situacijom. Suština je u tome da postoje kritička pitanja čak i u vezi sa pozitivnim prikazivanjem, budući da i dalje možemo da se zapitamo kako su mediji od tragedije u stvarnom životu napravili medijski događaj. To nije cinizam; to je odraz istine da događaji iz stvarnog sveta postaju istorijske činjenice tek kada se transformišu kroz čin proizvodnje znanja, a sada su i mediji deo tog procesa.

Da li su društvene mreže doprinele tome da mladi imaju veći pristup medijskom uticaju?

Mislim da se svakako može reći kako su društvene mreže doprinele tome da mediji zauzmu centralno mesto u javnom životu. Njihova mobilnost i sveprisutnost suzile su razdaljinu između medija i svakodnevnog života, razlika između međuljudske i javne komunikacije više nije tako uočljiva. Ali, još tokom 40-ih naučnici su govorili o stapanju medijske i međuljudske komunikacije kao primarnom medijskom efektu.

Ovo se može uočiti na primeru mladih i konzumiranja alkohola. Postoji velika zabrinutost u vezi sa reklamiranjem alkohola koje za ciljnu grupu ima mlade. U tom kontekstu, činjenica da mladi ljudi preko društvenih mreža rutinski proizvode pozitivne predstave o konzumiranju alkohola rešava veliki problem proizvođačima i reklamnoj industriji. Na taj način, društvene mreže pretvaraju mlade ljude u besplatnu radnu snagu.

EU%20GIF.gif

Šta mislite o mladim ljudima kao kreatorima medijskog sadržaja? Da li biste nam nekoga preporučili?

Mislim da je kreativost korisnika medija, mladih i starih, precenjena. Problem sa njihovom popularnošću je što skriva činjenicu da mnogi mladi ljudi nikada ne dođu do prilike da uopšte iskažu svoju kreativnost. Nisu mi toliko interesantni mladi ljudi koji stvaraju sadržaj, koliko oni koji se iznenada zateknu u centru pažnje i nekako znaju šta treba da rade usled površnih znanja koja su stekli kao korisnici medija. Postoje primeri mladih koji su predstavljeni kao negativne pojave, ali su pronašli način da uzvrate udarac ponašajući se kao slavne ličnosti.

Pročitajte i:

NORLA: Kako se zalagati za književnost
Milica Knežević: Invaliditet nije prepreka!
Kako pronaći mir? Meditacija za početnike