Vidojković: Stremim mirnoj sredini u kojoj živim svoj haos
Photo: Milena Arsenić

Iako je poznat po svom kritičkom stavu i direktnom i oštrom iznošenju svog mišljenja, naša redakcija je odlučila da se upozna sa Markom na jedan drugačiji način. Pričali smo s njim o njegovim iskustvima, životu, odnosu sa ljudima...

Marko, da li možeš da nam kažeš nešto o svom delanju u oblasti novinarstva: kako su izgledali tvoji počeci, na koji način si birao sagovornike i pripremao se za intervjue?

Počeo sam da se bavim novinarstvom sa nekih 25 godina. Prvobitno su moje priče objavljivane u časopisu Duga, a usput sam učio šta je reportaža, kako se daju naslovi, podnaslovi itd. Kada sam postao novinar, 2001. godine, najviše sam radio reportaže, dok su intervjui bili po zadatku. Kada si mlad novinar i početnik, onda ne smeš da biraš, već samo ispunjavaš zadatke. Suština je bila u praksi i u tome da svojim kvalitetima nekako dođeš u prvi plan. 


Nakon osam godina, kada sam radio intervjue sa Borom Čorbom i Momom Kaporom, već sam bio urednik u Plejboju, i to su bili zadaci koje sam zadao sam sebi. Cilj je bio da razbijem predrasudu koja je postojala u našem društvu – da se delimo na dve Srbije: nacionalnu (kojoj pripadaju oni) i građansku (kojoj sam, navodno, pripadao ja), već da smo svi veoma slični. Zanimljivo je što se ispostavilo da je to bio poslednji Kaporov intervju, a inače je jedan od poslova na koje sam najponosniji.

Koliko su se od tada promenili uslovi za rad i opstanak mladih novinara? Da li je ovaj posao olakšan ili otežan digitalizacijom i pojavom Web novinarstva?

Danas se sa novinarstvom desilo isto što i sa rokenrolom – svi mogu time da se bave, a čim je tako, onda opada i kvalitet učinjenog. Mislim da današnjim novinarima nije lakše, jer je previše toga ponuđeno, a selekcija je loša. Pritom, više nema ni uredničke intervencije, niko ne ukazuje da li nešto valja ili ne.


Novinarstvo više nema edukativnu ulogu, jer sve možemo da nađemo preko Gugla. Čak više ne služi ni izveštavanju, jer ljudi sa lica mesta objavljuju slike, video-klipove... Dakle, sve se svelo na poneki intervju ili kolumnu.


Globalno gledano, internetom su se ranije služili inteligentni i obrazovani ljudi, a danas je dostupan svima. Problem je što sada većina pravi, upravo, negativnu selekciju svega ponuđenog, i to dovodi do trenda koji vlada već decenijama – zaglupljivanja. U takvim okolnostima je teško doći u prvi plan.

Danas bi svako, ko je iole inteligentan, trebalo da se malo kloni interneta i vrati na fabrička podešavanja, s obzirom na gomilu polupismenih ljudi koji pomoću svog palca i glasa mogu da objave nešto.

Da su uslovi u kojima si ti odrastao i sazrevao bili bolji, da li misliš da bi postigao jednak uspeh? Baviš se društvenim aktivizmom, a kako se nosiš sa posledicama toga, epitetima koje dobijaš i slično?

Ne volim da razmišljam u stilu Šta bi bilo kad bi bilo, jer je to za mene gubljenje vremena. Svakako mislim da bi mi bilo mnogo bolje da sam inspiraciju mogao da usmerim ka nečem lepom, a ne ka popravljanju nepopravljivog, što činim svih ovih godina.


Mirna sredina je nešto ka čemu stremim da bih u njoj mogao da živim svoj haos onako kako meni odgovara. Meni ne treba haos da u njemu plivam, već onaj koji ja sam izazovem.

Photo: Vladimir Pavlović
Photo: Vladimir Pavlović

Nekad se desi da samom sebi izgledam kao dvorska luda, ali to su samo momenti premora i činjeničnog stanja da sam samo čovek. Ipak, verujem da aktivizam nije uzaludan. Nijedna borba nije laka, jer da jeste, onda do nje ne bi ni došlo. Zna se da sam pisac, ali ponosim se i drugim dodeljenim epitetima, jer oni dokazuju da sam jedan od boraca za slobodu i slobodno izražavanje.

Ipak, činjenica je da te je jasno izražavanje stava dovelo do problema sa medijima. Bez obzira na to, tvoja poslednja knjiga E baš vam hvala” je dostigla 20.000 prodatih primeraka. Pošto nije medijska reklama, šta je onda doprinelo tolikom uspehu? Internet?

Za uspeh mi je najviše pomoglo to što je knjiga dobra. Kada pričamo o reklami, jasno je da su tu najveću ulogu odigrale društvene mreže. Kada nemaš medije, moraš biti sam svoj medij: meni su to profili na Fejsbuku i Instagramu.


Ukoliko napišeš lošu knjigu i reklamiraš je putem društvenih mreža, inicijalno možeš doći do određenog broja ljudi, ali da bi se to raširilo, ključan je kvalitet. „E baš vam hvala” poseduje nešto specifično, i to je ono za čim su ljudi odlepili. Neverovatno je što mi šalju fotografije knjige sa svih strana sveta, i to već 11 meseci, otkako je izašla u prodaju. 

Knjiga je uzastopno četiri meseca bila prva na listi najprodavanijih, a sada, nakon 11 meseci i mnogo izdatih naslova u međuvremenu, nalazi se na otprilike 20. mestu.

Regularni mediji bi, svakako, pomogli i povećali tiraž, ali verujem da sam stvorio sistem u kome mi oni nisu toliko potrebni. Tu je internet, a tu su i ljudi koji jedni drugima preporučuju ili kupuju knjige.

Jasno je da nisi podložan kompromisima u profesionalnom smislu i da ne stvaraš ni pod kakvim uslovima koje ti drugi postavljaju. Da li u privatnom životu, ipak, nekad napraviš kompromis zarad mirnijih međuljudskih odnosa?

Volim da život doživljavam anarhistički, odnosno kao jedan veliki mehanizam u kome slobodno plivaš i u kom ne smeš da praviš kompromise, jer tako ne bi mogao da ostvariš svoj maksimum.

Moraš da budeš strpljiv i da veruješ da će se ona prava stvar pojaviti. Treba da dozvoliš sebi se iznenadiš kada do toga dođe, ali da tu i zaplivaš, jer je to ono što si čekao. Takođe, treba da budeš svestan da ne mora nužno sve da traje večno i da ako u nekom trenutku prestane, to prihvatiš, pustiš i nastaviš dalje.

Anarhistički odnosi, kao što su ljubav i prijateljstvo, moraju da se neguju da bi trajali. Drugarstvo je ugovor između dva ljudska bića, a podrazumevam pod tim i ljubav, jer su i partneri, pre svega, prijatelji – to je najviši međuljudski odnos koji ja mogu da zamislim.


Možeš da prihvatiš ortaka onakvog kakav jeste, ali ortaci su jedno, a pravi prijatelji drugo. Ukoliko se neko ophodi loše prema tebi, on oduzima tvoje vreme i ne možeš da ga doživljavaš kao prijatelja, već treba da ga odbaciš.

Nema potrebe praviti kompromise sa ljudima. Nekada je bolje da budeš apsolutno sâm, nego da budeš sa lažnim prijateljima. Uvek treba na vreme otkačiti sav višak iz svog života.

Photo: Milena Arsenić
Photo: Milena Arsenić

Koliko ljubav može da utiče na čoveka, ne samo kao ličnost, nego i kao autora? Koliko si ti kompletniji otkad si našao „onu pravu”?

Društvena i privatna situacija su se tako poklopile da je u meni nastala nova umetnička faza, a tome je neosporno kumovalo što više ne živim istim načinom života, kao pre pet i više godina.

Kada imaš nekoga, tj. drugu polovinu, javlja se potreba za dokazivanjem. Moraš konstantno da opravdavaš njen izbor i da dokazuješ da si dovoljno kvalitetan da to budeš ti. Taj poriv da konstantno radim na sebi me tera da nikada ne odustajem, što me čini boljim.

Ona me je toliko lepo preuredila da bih joj, čak i da me jednog dana ostavi, bio večno zahvalan na svemu što je do tad bilo. Mislim da je takav stav i najzdraviji u jednoj vezi: da dok god traje uživamo, a ako dođe do kraja, tog trenutka to prihvatimo. Treba uvek biti svestan činjenice da će sve doći do kraja.

Za kraj, šta nas očekuje od tebe u narednom periodu, nakon letnje pauze? Kada kreću emisije? Ima li naznaka za narednu knjigu?

Nova sezona emisije Dobar loš zao kreće sredinom septembra. Za emisiju Volimo ponedeljak još uvek ne znam, ali bi i ona trebalo, takođe, tada.


Što se tiče pisanja, trenutno radim na nastavku „E baš vam hvala”, tj. „E baš vam hvala 2”. U ovoj i u možda još jednoj knjizi ću se držati jugoslovenskog univerzuma koji sam izmislio.

Cilj je da druga knjiga nadmaši prvu, što jeste izazov, ali ne veliki, s obzirom na njihovu različitost. Bilo bi gadno da se ponavljam i mislim da je zahvalnije, i za mene i za čitaoce da taj univerzum iskoristim kao mesto u kom će nastati novi fenemanalni likovi i zapleti.

Imam celu radnju u glavi i samo što nisam krenuo da pišem. Ne volim da se silim, tako da ne mogu da kažem tačno kada će nova knjiga izaći. To ću moći da procenim kada krenem u sâm proces pisanja, ali možda na jesen 2019. ili čak 2020. godine.