Anđela Pešikan - Izaberi svoju zvezdu na nebu!
Privatna arhiva

Zdravo Anđela, prošlo je čitavih 7 godina od tvog velikog uspeha pa bih volela sada, kada su se utisci već sigurno slegli, da zavirim u taj borilački svet. Kako je sve počelo?


Moje prvo interesovanje za džudo volim da nazovem „Ljubav na prvi pogled“. Gledala sam džudo turnir sa tatom kada sam odlučila da je to upravo ono što želim da radim zauvek! Tada sam imala samo pet godina i naravno, kao i ljubav na prvi pogled, moja odluka bila je nepromišljena. Prvi treninzi bili su naporni, a strast sa kojom sam počela se brzo izgubila. Tragala sam i za drugim sportovima. Oprobala sam se u odbojci, plivanju, košarci, pa čak i u plesu, međutim nešto me je uvek vraćalo na moj prvi izbor, džudo. Nakon godinu dana treniranja napori su mi bili sve draži, tad je počela da se gradi iskrena veza između mene i sporta. Rekla bih da sam se ubrzo opet zaljubila!


Za veoma kratak vremenski period ostvarila si neverovatan uspeh. Kako si to postigla?


Kada se priča o mom uspehu ljudi često pomisle da ja, tako mlada, nisam bila svesna njegove veličine. Upravo suprotno tome, pobeda na „Juniorskom prvenstvu“ bila je ono što sam doživela kao svoj konačan cilj. Uživanje u samom sportu je nešto neminovno. Za mene je fizički neaktivan dan potpuno pogrešan. Međutim, čak i pored toga, ono što je mene istinski održavalo i guralo napred bila je ogromna želja za pobedom. Ta moja odluka, da ću postati šampion, nije samo determinisala dalju budućnost i sam kraj ovog sporta za mene već i moj pristup i upornost. 


Trenirala sam po tri do četiri puta više od svih mojih vršnjaka. Pored rada sa trenerom grabila sam svaki slobodan trenutak da vežbam. To je zahtevalo i dosta odricanja. Dok su sobe mojih vršnjaka bile pune igračaka moja je bila zatrpana tegovima, gumama i sličnom opremom. Danas sam sigurna da su mi upravo ti sati provedeni u znoju, često i u suzama, kombinovani sa jakom željom, doneli trofej.


Da li si nekad poželela da odustaneš?


Uvek sam znala da neću odustati dok ne ostvarim svoj cilj. Uprkos tome dolazilo je do mnogo situacija kada sam želela da se sve završi. Često sam se osećala odbačeno i nepoželjno na treninzima. Bila sam neuporedivo bolja od svih svojih vršnjaka što je izazvalo ogromnu ljubomoru kod dece, a čini mi se, još veću kod njihovih roditelja. Ne mogu da kažem da mi je u tom periodu bilo lako. Svoje društvo sam uvek stavljala na drugo mesto što me je dovelo do malog broja prijatelja. Pored toga bila sam izložena nerazumevanju i grubim komentarima. 


Ljudi su govorii da sam „dečak“, a retko ko je odobravao izbor ovog sporta. Najveću podršku imala sam od strane porodice i trenera. Interesantno je da ja nikad nisam izlaz videla u porazu. Kraj svojih napora nalazila sam u pobedi i ostvarenju svog cilja. Tom idejom gušila sam svaku pomisao na odustajanje i napuštanje džuda.


Nakon toliko truda i rada, kakav je osećaj boriti se na Evropskom prvenstvu?


Ceo taj dan bio je neverovatan. Od trenutka kada sam ušetala u salu do trenutka kada sam podigla trofej. Osećaj koji me je obuzimo je bio toliko jak da ga čak i sad nakon sedam godina osećam. Sećam se svake misli koja mi je prolazila kroz glavu. Svaki momenat, svaki pokret sam doživljavala ekstremno senzibilno. Znala sam da je to odlučujući trenutak i da je svaki detalj bitan. Kada sam saznala da je moj finalni protivnik mađarica koja je tri godine starija od mene, zanemela sam. To je bio prvi put da sam pomislila da nemam šanse i da je sav moj trud bio uzaludan. Tu je bitnu ulogu odigrao moj trener. U samo nekoliko rečenica vratio mi je nadu. 


Borba je počela, a ja sam u glavi imala jednu opciju, pobedu. Publika je bila veoma iznenađena ishodom. Mađaricin poraz bio je neočekivan. Bila sam izuzetno smirena. Kao da je pobeda zaista bila jedini mogući ishod, prosto nešto potpuno prirodno za mene. Očekivani naliv emocija dogodio se tek u onom trenutku kada sam uzela pehar u svoje ruke. Rasplakala sam se. Za mene je to bio i početak i kraj, apsolutni smisao mog dotadašnjeg života.

Anđela Pešikan (Facebook)
Anđela Pešikan (Facebook)

Nakon ove pobede promenila si ritam života. Da li ti je žao što si napustila džudo?


Ostvarila sam svoj konačni cilj i nisam videla dalju svrhu treniranja. Nakon takmičenja nisam otišla ni na jedan trening. Džudo je sport koji ću uvek voleti. Dugo vremena je bio moj izduvni ventil, sva moja tuga i sva moja radost. Ne volim da kažem da sam napustila džudo. Osećam se kao da je to jedna etapa u mom životu koju sam odradila i zbog toga ne žalim. Počela sam da se bavim drugim stvarima. U međuvremenu sam osvojila razna takmičenja iz istorije, sklopila nova prijateljstva i posvetila se muzici. Naravno sport je svakako sastavni deo mog dana, trenutno se pronalazim igrajući vaterpolo.


Šta bi po tvom mišljenju mladima trebala da bude „Zvezda vodilja“?


Na nebu ima bezbroj zvezda, dovoljno da svako od nas izabere sebi odgovarajuću i posebnu. Nekima više prija umetnost, drugima sport trećima nauka. Najbitnije je da uvek budemo iskreni prema sebi. To znači da nam cilj bude istinski odredjen ličnom, ne tuđom željom, a kad postavimo cilj onda otpočinjemo najlepšu priču svog života!


Tekst napisan u okviru projekta „Zvezde iz kraja”.