Kraljevo: Narodni muzej - Muzej slatkog
Narodni muzej Kraljevo

U Evropskoj Noći muzeja, ove godine, širom otvorena stara gvozdena kapija sa monogramom, u ulici Cara Lazara 2 u Kraljevu, pozivala je posetioce u dvorište predratne porodične kuće.


Lepo uređen vrt, mnoštvo cveća, stara smokva, doksat, svedoče koliko o istoriji jedne porodice toliko i o istoriji grada. Komešanje posetilaca pod tremom među šarenim papirima okačenim na štrik, otkrivalo je da se ovde ne radi o pukom razgledanju nasleđa, već o živom dijalogu između gosta i domaćina.


Reč je o Muzeju slatka, idejnom projektu koji porodica Cvetić realizuje u saradnji sa Narodnim muzejom iz Kraljeva. Kuću Cvetića je podigao Filip Cvetić, predratni trgovac venom, koji je u svoj porodični dom brižljivo utkao značenja koje njegovi naslednici i danas iščitavaju iz njenih zidova i sačuvane zaostavštine. Udruženim snagama Filipov praunuk Dragomir Cvetić, diplomirani mašinski inženjer, njegova supruga Marina Lukić Cvetić, istoričar umetnosti i ćerka Lidija Cvetić, glumica i doktor teorije umetnosti uspevaju da svoje porodično nasleđe , koje njihova kuća pohranjuje od 1908. godine, integrišu u savremeni kulturni identitet grada Kraljeva.

Večernje novosti
Večernje novosti

Izvori o slatku kao poslastici vezuju ga za antičku Grčku, u čije vreme su postojala dva načina za konzerviranje voća, sušenje ili čuvanje u medu ili grožđanoj melasi. U spisu „O ceremonijama” na vizantijskom dvoru cara Konstantina VII Porfirogenita iz X veka, slatko se pominje kao ekluzivna namirnica, ali i kao lek. Sa većom dostupnošću šećera slatko postaje jedna od omiljenih poslastica zastupljenih duž granica Otomanskog carstva. Otud se u slatku danas uživa širom Balkana, Male azije i pojedinim delovima Rusije.

Koordinator Muzeja slatka, dr Lidija Cvetić, pojasnila je kako je porodica Cvetić došla do ideje da na ovaj način prezentuje svoje nasleđe.


„Kada smo prvi put došli na ideju da otvorimo zidove naše kuće i otkrijemo šta se nalazi iza debelih naslaga kreča, nismo pošli od materijalne zaostavštine, jer je ona u mnogome bila uništena, izgubljena ili odnesena iz kuće pre nego što smo 1989. godine povratili vlasništvo nad čitavim njenim prostorom. Salon kao najreprezentativniji deo Kuće Cvetića u kome je danas smešten Muzej slatka, za nas je u početku bio izuzetno lepa stara soba, u kojoj je stručnim zalaganjem dobro konzervirano, ali ne i oživljeno sećanje. U potragu za porodičnim izgubljenim vremenom krenuli smo na jednom običnom jutarnjem razgovoru baš uz slatko i čašu hladne vode. 


Tada smo uočili da taj mali jutarnji ritual, deo naše porodične svakodnevice, na koji se nismo posebno obazirali, ne srećemo u drugim kućama. Da nijedan gost nije ušao u našu kuću a da obavezno nije poslužen slatkim, da se uz slatko ne raspravlja o problemima, kao i da je najčešći poklon koji odnosimo u druge kuće upravo slatko. Da nas se prijatelji po njemu sećaju i neretko pominju 'onaj stari orman sa slatkim'. 


Da je stari orman na kome se uredno svake sezone postavljaju nove tegle na istom mestu u salonu već preko stotinu godina i da su recepti ostali identični. Da bi naše slatko znali da prepoznamo i zavezanih očiju i da svega u kući može da nestane, ali da je jedino činijica ovog domaćeg delikatesa povezivala sve generacije koje su živele i odrasle u našoj kući. Slatko je dakle ono živo nasleđe za kojim smo tragali“.

Novosti
Novosti

Postoji veliki dijapazon različitih vrsta slatkog koje se pravi tokom cele godine u zavisnosti od toga kojim se namirnicama raspolaže u toku kog godišnjeg doba. U proleće, slatko od šumskih jagoda, jagoda, cvetna slatka od ljubičica, belog bagrema latica ruža. Leto nosi sa sobom ukusekore od lubenice, šljiva, višanja i trešanja, jesen dunja, bundeva, kestena. Postoje i verzije slatkog koje ima slatko opor ukus, poput slatka od mladih oraha, kao i od nekih neuobičajnih namirnica poput paradajza i plavog patlidžana. U zavisnosti od ukusa onog ko ih pripravlja, slatku se dodaje koštunjavo voće, začini poput vanile i rozetle, dok se limun u slatko dodaje koliko zbog ukusa toliko i zbog velike količine pektina koji utiče na to da se slatko ne ušečeri od stajanja.

Kraljevo online
Kraljevo online

Posetioci različitih životnih dobi, obrazovanja, porekla, gosti iz kraja i gosti sa strane, sa optimističnom radoznalošću hrlili su u dvorište muzeja, divili se kući, zagledali recepte na šarenim papirima okačenim na tremu, prepisivali ih, fotografisali ih (jer je tako brže). 


Međutim, lako su prihvatili poziv mlade domaćice i koordinatorke muzeja Lidije, da sednu i po običaju naših baka, prepišu ipak recept na papir. Starije generacije svoje recepte pisale su iz glave, a ove mlađe koristile nove tehnologije. Recepti su se „googlali”, „skidali” sa elektronske pošte, pa se prepisivali i ostavili za arhivu muzeja.


Postavka na tremu predstavljala je Berzu recepata osmišljenu kao razmenu znanja između muzeja i posetioca, gde će posetilac poneti sa sobom prepisane najstarije i najbolje recepte porodice Cvetić a ostaviti neke svoje, i na taj način održavati tradiciju razmene recapata međ komšilukom i gostima.

U Srbiji, od pamtiveka, slatko je važilo za znak dobrodošlice i gostoprimstva po kome su gosti mogli suditi o valjanosti vaspitanja i umešnosti domaćice koja ga sprema i poslužuje. Nekad, navika građanske Srbije, za čije uvođenje u kulturu, literatura zahvaljuje mladoj knjeginji Ljubici, služilo se odmah po ulasku gosta u kuću radi osveženja. Ovaj običaj zadržao se danas uglavnom na krsnim slavama, kada mlada domaćica iznosi slatko i vodu pred goste, koje je negde zamenio šećer u kocke ili med.

Bilo je u Muzeju Slatka gostiju koji su s namerom došli a bilo je i onih koji su se tu našli slučajno, pa oduševljeni gostoprimstvom ostali da uživaju u programu. Najveće interesovanje izazvala je „Soba sećanja”.


„Želimo da sadržaj koji čuvamo postavimo što bliže posmatraču i uklopimo u originalni ambijent, kao i da dodamo neke posebne predmete koji bi mogli da isprovociraju dijalog sa posmatračem”, naglasila je Lidija.


„Soba sećanja”, koja zapravo predstavlja eksperiment naučnog istraživanja čiji će rezultati biti predstavljeni na konferenciji Međunarodnog saveta muzeja (ICOM) u Amsterdamu, okupira prostor salona Kuće Cvetića gde je sadržan najveći deo muzejske postavke. Posetilac koji sam bira koliko će minimalno vremena provesti u sobi pre ulaska biva obavešten da će njegov boravak u sobi biti dokumentovan. 


Međutim, po samom ulasku u prostor, vrlo brzo se postaje nesvestan kamere koja se tu nalazi kako bi zabeležila ponašanje posetioca, na kome je da pobudi svoj istraživački duh. Ovaj doživljaj je ličan i neponovljiv, postavljen tako da posetiocu dozvoli da preispita sebe u prostoru, da ga doživi i da se saživi sa njim. Da li sme da otvori još ovu fioku, da li da pojede slatko ili ipak ne? Dolazi do susretanja posetioca sa strahom i nevericom da se u muzeju on sme i može ponašati taktilno. Sijaset utisaka i komentara sačekalo je one koji su tek trebali da uđu, od onih koju su upravo izašli iz Sobe sećanja


Vremešna gospođa se u sobi podsetila svog detinjstva, mlada devojka je pronašla u sobi mesto za istraživanje, mladić se vratio u godine kad je kao dete rovario po bakinim fiokama, umesto slatka koje je bilo posluženo i namenjeno za degustaciju, uzeo je šaku zrna kafe koja su stajala na stolu u slučaju da je neko poželeo da ih samelje pomoću starinskog mlina.

RTS
RTS

Običaj da se slatko služi u zajedničkoj činiji uz čašu hladne vode, po legendi, potiče iz Vizantije, koja govori o tome da se slatko tako služilo i jelo kako bi se sprečila trovanja prouzrokovana stalnom borbom za moći i dvorskim razmiricama koja su predstavljala svakodnevicu vizantijskog dvorskog života. Sa dosta kasnijom pojavom servisa za slatko gost bi dobijao zaseban tanjirić u koje bi mogao da sipa onoliko slatka koliko je rad da pojede. U memoarima slikara Vlaha Bukovca nalazi se zanimljiv slučaj slikarevog nepoznavanja običaja kada je u Srbiju došao kako bi naslikao portret kraljice Natalije gde je pred njega kao posluženje izneto slatko i voda. „Dok je kraljica govorila o slici i odijelu, uđe u dvoranu lakej sa srebrnim poslužavnikom na kome je bio oveći kristalni sud sa onim izvrsnim voćnim kompotom što ga u Srbiji zovu 'slatko'. Na kraljičinu ponudu latih se žlice i stadoh da se pomalo zalažem. Kompot je bio slađi od meda, pa se meni teško niz grlo omicalo. Bio sam u velikoj neprilici jer sam smatrao da jedan dio toga moram iz učtivosti da pojedem. U neki mah, poče da me obliva znoj, jer sam osjećao da ću teško moći i pola toga da pojedem, a da se kakogod ne ostamotim. Najedanput se kraljica sva zažari u licu i prasnu u smijeh. Ujedno me učtivo opomenu da, zaboga, ne jedem toliko slatkog, jer da mi to moglo naškoditi. I uze da se žali na dvorskog maršala što me nije upozorio na običaj (u istini malo čudnovat), da se od tog kompota uzima samo jedna žličica i onda zaliva vodom.”

„Planiramo da nas lični prostor i mesto porodicne tradicije postane mesto lokalnog kulturnog dijaloga. Tim povodom organizovaće se radionice, na temu tehnologije proizvodnje slatkog, u koje ce se uključiti naši sugrađani koji u svojim domovima neguju takvu kulturu. Jedno od zanimljivih recepata dobili smo od jednog naseg sugradjanina, nekada kapetana prekookeanskog broad, koji pravi najlepse slatko od ribizli. Njega smo nazvali „Kapetanovo slatko” pa ce uz druzenje sa kapetanom i drugi moći da učestvuju, probaju ili skuvaju svoje i ponesu. Bitan nam je svaki pojedinac, lična, ali i porodična sećanja na staro Kraljevo i kulturu gradjanske Srbije. Ovo je kao sto volimo da kazemo muzej malih predmeta, ali velike tradicije”, ističe Lidija.


Kako bi lokalna zajednica postala svesna svoje uloge u očuvanju nasleđa, tradicije i aktivnom radu muzeja, posetioci mogu darivati predmete za posluživanje slatkog Muzej slatka, ukoliko im više nisu potrebni.


I zaista, u toku ovogodišnje Evropske Noći muzeja, muzej i posetioci činili su zajednicu. Sedelo se dugo u dvorištu i razgovaralo o novim tendencijama u prezentovanju baštine, o nastanku građanstva u Srbiji, o proleterskoj borbi i padu buržoazije, o restituciji. Čavrljalo se o gašenom kreču za šljive i da li je slatko od dunja bolje s orasima, jer kako neko reče „sve je bolje s orasima”, o dobroj kafi i fenomenalnoj rakiji. Sasvim neobično za sveopštu kulturnu apatiju ljudi usresređenih na egzistenciju, posetiocima se nije išlo kući. Time je, Muzej slatka, pokazao da dobar domaćin može da ugosti ama baš svakog gosta.